Kao djeca voljeli smo basne. Je li nam je to zabranjeno sad kad smo odrasli? Smijemo li i dalje voljeti basne? Ako pročitate strip Veliki zli lisac, Benjamina Rennera kojeg je 2017. izdala Nakladnička kuća Fibra vjerujem da ćete se ponovno sjetiti onog osjećaja iz djetinjstva.
Glavni lik strip romana je Lisac za kojeg znamo da je često okarakteriziran kao lukava i proždrljiva životinja, no u ovom stripu ga promatramo kroz vizuru velike dobričine koja pokušava biti „lukava i proždrljiva“. Na sreću – to mu ne uspijeva. Da u tome neće uspjeti saznajemo već na početku stripa kad se „provlači“ kroz ogradu seoskog domaćinstva u kojem je još samo jedna od prisutnih životinja. Od psa, koji bi ga trebao potjerati van ograde, do praseta, koje ga poziva da s njim vadi rotkve, naš lisac jednostavno ne može biti „lukav i proždrljiv“, a opasan nikako. Pri ponovljenom, trećem pokušaju tog tjedna prilikom „krađe“ jaja, ugrizao je kokoš koja ga vrlo suvereno istjera van kokošinjca. Ne boje ga se čak ni kokoši… Razlozi mu naravno nisu jasni pa traži od prijatelja vuka razloge zašto se to događa.

„Prijatelj“ vuk, naravno, pun je „savršenih savjeta“, a jedan od njih je da ukoliko lisac ne može ukrasti ili pojesti kokoš može pokušati ukrasti jaja što naš mudri i povodljivi lisac i učini. No, da bi podijelili taj „slastan obrok“ jaja bi ipak trebala postati pilići koji će ipak biti našem liscu i vuku zanimljiviji obrok. Jedan od „savršenih savjeta“ jest da lisac sjedne na jaja i svojom toplinom potakne izlijeganje pilića. Kao što smo svi tijekom naših čitanja basni i priča svjesni pilići kad se izlegu prvo traže majku koja je logično ona koja je sjedila na jajima.
Naš smotani lisac tijekom stripa (p)ostaje prava dobričina koja piliće, nakon što se izlegu, pokušava zaštiti na svaki mogući način kako ih vuk ne bi pojeo. Postaje im „majka“ koja se brine za njihovu budućnost i razvija snažnu privrženost s pilićima, ali sve ostale detalje saznajte u stripu.

 

Priredio Petar Lukačić.