Dob

Dob – kronološka ili emocionalna??? Uf! Brojevi, s kojima nikako na zelenu granu, govore jedno, dok moj „ja” govori nešto drugo. Pretpostavljam da vas zanima ono prvo… dakle, rođena sam prvog proljetnog dana 1972. godine.

Zanimanje

Rekla bih poziv: odgojitelj predškolske djece… ili kak ljudi vole reći: teta u vrtiću.

Što volite raditi u slobodno vrijeme, imate li hobi?

Vrlo sam često odgojiteljica i u slobodno vrijeme, što znači još barem deset različitih uloga. Kada formalno ne radim, tj. nisam u vrtiću, mislim o tome što sam i kako sam radila taj dan i što ću i kako ću raditi naredni dan, zatim čitam, pišem, zapisujem, tražim, sakupljam, promatram, izmišljam, smišljam i onda veći dio toga „vraćam” u vrtić. Volim aktivno boraviti u prirodi, a velika su mi strast glazba i filmovi. Tu je i vrijeme za drage mi ljude i susrete s njima.

 

Kada bi netko pisao Vašu biografiju, najzanimljivija crtica o Vam bila bi…

Uf, da mi je sresti toga koji bi se upustio ili upustila u taj posao pisanja moje biografije… hahaha… Iskreno, nemam pojma što bih posebno izdvojila. Nisam nikada razmišljala o sebi kao osobi s posebnim crticama, iako ih vjerojatno ima. Svatko ih ima. Život je sam po sebi vrlo zanimljiv i poseban projekt. Razmislit ću o tome do trenutka kada mi se javi potencijalni autor.

O čitanju

Čitanje je… predivan susret kroz koji daruješ sebe i svoje vrijeme riječima, a one ti uzvraćaju znanjem i plemenitošću. Čitanje je upoznavanje svog identiteta kroz materinski jezik, znanje, znanost, traganje, putovanje, izazov, nadahnuće, doživljaj, osjećaj, susret sa sobom i drugima, mir, tišina, uzbuđenje, ljubav, život pretočen u riječi…

Zašto je čitanje općenito važno?

Zašto je čitanje važno? Odgovor na to pitanje dali su mnogo pametniji i mudriji od mene. Ja se samo mogu složiti i potvrditi nepobitnu važnost i vrijednost čitanja. Čitanje, vjerojatno kao ništa drugo, razvija mnoge vještine poput dugoročnog pamćenja, kritičkog razmišljanja, kreativnost, dubinske analize i sinteze, a koje polako nestaju uslijed dominacije digitalne tehnologije. Čitanje razvija, obogaćuje i osnažuje naš cjelokupni sustav te snažno utječe na pisanje i mišljenje. Poniranje u knjigu, priču, poeziju i sl. omogućava uranjanje u svijet, empatiju, širinu, sagledavanje. Da, slažem se, treba što više i gdje je god to moguće isticati važnost čitanja. Voljela bih poruke tog tipa vidjeti na džamboplakatima ili barem na nacionalnoj televiziji kojoj bi promocija jezika, govora i čitanja trebala biti među prioritetima.

Zašto je važno vama?

Za mene je čitanje važno da ne ostanem bez riječi jer ih volim i poštujem, da ne ostanem bez ideja, mašte, divljenja i iskustva otkrivanja. Čitanje me povezuje s ljudima, mjestima, vremenima koje neću vjerojatno nikada neposredno sresti ili doživjeti… osim preko riječi. Uz riječi, posebno bih naglasila  važnost i vrijednost ilustracija, s obzirom na to da su nezaobilazni dio slikovnice, mojeg prvog izbora i pomoćnika u radu. Njihova umjetnička i sugestivna moć, kao i utjecaj, su izuzetni. U mom su poslu, čitanje slikovnica te različitih vrsta priča poput organa bez kojeg tijelo teško ili opće ne funkcionira. Bez njih ne mogu zamisliti radni dan. Zato sam duboko zahvalna svakom dobrom piscu i ilustratoru jer su inspiracija i partneri u radu s djecom. Smatram da svaki vrtić i svaka škola treba naći način da ima barem dobro, ako ne bogato, opremljenu vlastitu knjižnicu i ulagati u njih. Po meni bi i svaka obitelj trebala imati neko mjesto/policu s knjigama u kući, a posebno za djecu. No, stvarnost govori suprotno… Postoje djeca koja nemaju slikovnice, nisu nikada bila u knjižnici i nemaju iskustvo čitanja ili listanja slikovnica s roditeljima ili pričanja priča prije odlaska na spavanje. Govorim o djeci predškolske dobi s kojima imam neposredna iskustva.

Gdje i kad je početak Vaše čitateljske priče?

Početak moje čitateljske priče? Uf, opet smo na godinama!!! Od kad znam za sebe, mislim da znam za priče… moja sjećanja na djetinjstvo su sjećanja na priče koje sam prvo primala od roditelja i slikovnice koje sam listala (i ocjenjivala). Zahvalna sam svojim roditeljima što su mi omogućili da one budu moja svakodnevica. Uz njih, posebno se sjećam priča s gramofonskih ploča i audiokazeta koje sam (prije nego što sam znala čitati) obožavala i gutala kao spužvica, smijala se uz njih, plakala, strahovala, suosjećala, izmišljala scenarije za svoje igre, uživljavala se u uloge, pjevala, plesala. Ta fascinacija pričama kasnije me odvela do čitanja slikovnica i knjiga. Često su mi likovi iz priča bili partneri u igri, ali i krivci za nestašluke i „čudnovate” ideje. I sad se naježim kad se sjetim tih dana, i sad još volim te iste priče slušati i pričati djeci. Kroz njih sam zavoljela i naučila interpretirati, modelirati glas, uživjeti se u ulogu, osjetiti koliko je glazba snažan alat u doživljaju i emocionalnoj preradi priče. Uvijek su me one duboko emocionalno dotaknule. „Lažeš Melita”, „Izgubljeni slon”, „Dućan kod svrake”, „Četiri godišnja doba” i „Sretan princ” samo su neke od njih. Ta iskustva otvarala su vrata nekim novima, koja su me isto tako okupirala. U nižim razredima osnovne škole otkrivam Grigora Viteza, Luku Paljetka, Zvonimira Baloga, Dobrišu Cesarića i počinjem smišljati svoje pjesmice u rimi. Dragocjeno iskustvo za neko drugo, puno kasnije vrijeme kada počinjem raditi u vrtiću koji je „probudio” taj duh te počinjem opet smišljati i pisati stihove, ali i lutkarske i dramske tekstove za djecu. U djetinjstvu me počeo privlačiti film (animirani, igrani, dokumentarni) jer je i on zapravo priča u pokretu, vizualno živa i ozvučena. S obzirom na to da sam bila pomalo introvertno dijete, film je, uz sve prethodno spomenuto, ispunjavao onu socijalnu dimenziju. I bilo mi je dobro. Bila sam sretna u tom šarolikom svijetu i društvu priča. Bilo je dinamično, ponekad izazovno, uzbudljivo, čudno, svakakvo, ali nikada dosadno.

Što najviše volite čitati (žanrovi, teme, autori)?

I danas najviše volim čitati (i kupiti) dobre, kvalitetne slikovnice. To je moja prva i trajna ljubav. Uživam i prepuštam se njihovom sadržaju, ilustracijama, čitanju. Veselim se svakoj novoj slikovnici u knjižnici, onom novom mirisu još očuvanih stranica i vašoj preporuci koja nikada ne iznevjeri. No, da ne ispadnem totalna čudakinja (hahaha), povremeno pročitam nešto i za odrasle. Volim čitati dnevne novine zbog određenih priloga, kolumni, ali i zbog rituala, atmosfere, koji baš pašu uz trenutke čitanja, zatim volim kratke priče, eseje, romane, ponekad poeziju, knjige o jednostavnim i običnim, ali čudesnim stvarima, koje najčešće otkrivaju najveće mudrosti. Također volim čitati određene autore duhovnih i vjerskih tekstova. Robert Fulghum, Khaled Hosseini, fra Ante Vučković i Enes Kišević neka su od imena koja bih htjela izdvojiti.

Utječu li knjige, ili su utjecale, na druge sfere Vašega života? Ako utječu, kako?

Knjige su utjecale i utječu na mene, na svjesnoj i nesvjesnoj razini, profesionalno i osobno. Usudila bih se reći da su utjecale na ovo što sada radim i što jesam.

Čitaju li ljudi danas dovoljno?

Statistika govori da ljudi ne čitaju dovoljno. Ne znam. Valjda je tako. Imam osjećaj da je kritika (nepravedno) usmjerena na mlade. No,  mislim da mladi ljudi čitaju. Pitanje je što čitaju i što bi kao „trebali” čitati, a što zapravo žele čitati i koliko se odgojno-obrazovni sustav prilagođava njihovim potrebama, interesima kao i činjenici da su oblikovani digitalnom tehnologijom te njenim posljedicama. Isto tako (se) pitam kakve uzore naši mladi imaju u svom okruženju te u javnom i medijskom prostoru što se tiče čitanja i općenito vokabulara.

Trudite li se motivirati ljude oko sebe da čitaju više, preporučujete li im knjige?

Trudim se motivirati djecu jer kod njih i od njih sve počinje. Volim se nadati da preko djece, barem u nekoj mikro mjeri, taj utjecaj dođe i do roditelja.

Postoje li knjige koje imaju moć promijeniti život?

Ako postoje riječi koje mogu dotaknuti ljudska srca, što tek može učiniti knjiga. Da, mislim da postoje knjige koje imaju moć promijeniti čovjeka, a onda i život u većoj ili manjoj mjeri. Na primjer „Biblija”.

Kako pronalazite vrijeme za čitanje?

Vrijeme za čitanje pronalazim jednostavno odlukom: „Idem nešto (pro)čitati”. Količinu prilagođavam vremenu i sadržaju. Ponekad, doduše ne često, samu sebe iznenadim pa vrijeme padne u drugi plan ili me jednostavno preuzme prijevremeni san (što me više ne iznenađuje).

Koja je uloga knjižnica u današnjem društvu i koristite li usluge knjižnica? Posjećujete li programe?

Ne mogu zamisliti grad, mjesto bez knjižnice. A postoje. Volim otići u knjižnicu, posebno dječji odjel, volim pratiti zbivanja u knjižnici (makar i na informativnoj razini), volim boraviti tamo. Ima nešto umirujuće i uzbudljivo u isto vrijeme pred svim onim naslovima. Volim tu zgradu, tu „skučenu kuću”. No, usprkos tome, mislim da naša knjižnica zaslužuje novi dom. Knjižnica nije samo mjesto posudbe i čitanja već puno, puno više. Tome je dokaz naša knjižnica koja je mjesto susreta, razgovora, upoznavanja, razmjene, učenja, kreativnosti, znanja, humanosti, zabave, smijeha, umjetnosti, novih ideja i novih ljudi… to je mjesto gdje svatko ima priliku nešto ostaviti, a nešto ponijeti sa sobom. To „nešto” možda nije očima vidljivo, ali je dragocjeno.

Što trenutno čitate?

Mene čeka knjiga „Koliba”, a ja sa znatiželjom čekam novu knjigu za djecu Tisje Kljaković Braić.

Preporuke za čitanje (5 knjiga).

„Pipi Duga Čarapa” (knjiga  pisana zapravo za roditelje), „Mali princ”, „Sve što treba da znam, naučio sam još u vrtiću” (i sve ostale knjige istog autora), „Gonič zmajeva”, „Neostvarena sloboda”…