U petak 20.11. 2020. na filozofskom cafeu razgovarali smo na temu kako naš odnos prema smrti određuje kako živimo. Zanimalo nas je što je privuklo sudionike da dođu na ovaj filocafe te smo na početku razgovarali o njihovoj motivaciji. Neke je privukla tema, a neki su došli jer vole dolaziti na događanja u našoj knjižnici.

Podijeliti svoja razmišljanja i iskustva vezana za smrt i umiranje bilo je vrlo zanimljivo. Razgovarali smo o tome kako je smrt u našem društvu postala skrivena od očiju, ona za nas ne postoji dok i sami na neki način nismo pogođeni. Današnji čovjek najčešće nikad nije vidio mrtvu osobu jer se umire u bolnicama.

Razgovarali smo o tome kako religiozni ljudi gledaju na smrt, a kako oni koji to nisu. Neki sudionici su istaknuli da im je utjeha njihova vjera jer po njoj vjeruju da njihova duša nastavlja život i nakon smrti. Nekima je bliskija bila ideja da se nakon smrti život završava. Podijelili smo i svoja iskustva vezana za smrt bližnjih, kako smo doživjeli njihova mrtva tijela. Razgovarali smo o običajima vezanima za ukop.

Raspravljali smo o tome je li strah od smrti modernog čovjeka veći od straha ljudi iz prijašnjih epoha? Činilo nam se da su nekada ljudi mogli više emocionalno prihvatiti sve što je vazano za smrt negoli mi danas možemo. A kako nas naš odnos prema smrti uči životu? Na to su pitanje neki sudionici primijetili da nas naša smrtnost potiče na ostvarenje naših želja.

Dopustili smo si i da se poigramo s razmišljanjem o tome kako bismo htjeli da izgleda naš ukop. Na kraju smo pročitali odlomak iz knjige „Pouke života“ autora E. Kubler-Ross i D. Kesslera o poukama koje su kao terapeuti u radu s umirućima sakupili kako bi ih dali ljudima koji „još uvijek imaju mnogo vremena da naprave izmjene i uživaju u rezultatima.“ Toplo preporučamo ovu knjigu.