Tatjana je profesorica engleskog jezika u Srednjoj školi Koprivnica. U svom radu se izuzetno trudi motivirati učenike na čitanje, iako i sama priznaje da to postaje sve teže. I sama čita mnogo i ne čita bilo što.

Što mislite, koji je razlog/razlozi što je sve teže mlade motivirati na čitanje?

Moje je obrazovanje humanističko i ljubitelj sam i poznavatelj umjetnosti te praktičar, u nastavi. Znanstvenike bi trebalo pitati za razloge. Mogu iznijeti samo svoje dojmove, nemam nikakvih dokaza. Nije jedino tzv. tehnologija krivac što ljudi imaju sve slabiju koncentraciju. Osim asocijativnog čitanja koje koristimo dok smo na internetu, tu su i veliki pomaci u vrijednosnim prioritetima. Okruženi smo materijalizmom i površnošću. Život nam je ubrzan do nepodnošljivosti. Mladi su pak, vrlo povodljivi i osjetljivi na pritiske blještavih medija. Pogledajte samo što podupiru naše službene politike i što traže od nas u odgoju i obrazovanju. Važno je biti konkurentan, zapošljiv, biti koristan društvu, pogotovo državi, biti „službenik“, donositi zaradu. Citirat ću Konrada Liessmanna: “Obrazovna se politika opsjednuta kompetencijama i vjerovanjem u tehniku, koja mladim ljudima zatvara pristup kontinentu nazvanom KNJIŽEVNOST, može ocijeniti samo kao barbarski čin.“
U ovu Liessmannovu rečenicu duboko vjerujem, jer lišiti mlade iskustva književnosti znači obogaljiti ih. Iako se službeni odnos prema obrazovanju kod nas s tim vjerojatno ne slaže, meni to postaje glavna misao vodilja u mojem poslu. Mnoga mi djeca dolaze u školu bez ikakvog iskustva o ljepoti umjetnosti. Možda sam baš ja ta koja će ih zaintrigirati da u književnosti, u jeziku, u poeziji ima nečeg što će ih oplemeniti, pomoći im da se nose s teškoćama života jer su nešto lijepo pročitali, čuli ili vidjeli, nešto vrijedno i važno. Možda i ne uspijem, ali mogu reći da sam barem pokušala.

Koje im štivo dajete na nastavi?

Osim udžbeničkih tekstova za učenje jezika, učenicima dajem slobodu da odaberu žanr i vrstu knjige po svom ukusu na engleskom jeziku, ali prilagođenu njihovoj razini poznavanja jezika. Slobodu u izboru smatram izuzetno važnom, ključnom. Ne možeš zavoljeti čitati bez slobode. Srećom, u školskoj i gradskoj knjižnici imamo velik broj naslova koji im stoje na raspolaganju. Prve reakcije na moj zahtjev da pročitaju takve prilagođene knjige na engleskom znaju biti jako loše. Čude se, odbijaju, tvrde da oni to ne mogu. Ja ne odustajem. Na sve moguće načine, i uz višekratno ponavljanje razloga, čak i uz sitne ucjene, nastojim da pokušaju čitati. Kad konačno pročitaju tu knjižicu po vlastitom odabiru, budu vrlo ponosni na sebe. Mnogima je to prva knjiga na stranom jeziku koju su imali u rukama.
U samim udžbenicima, u završnim razredima dotaknemo se Shakespearea na vrlo nježan način, da se ne prestraše. Uz pomoć odlomka iz “Frankensteina” i biografije Mary Shelley obrađujemo problematiku učinka moderne tehnologije i znanosti na čovjeka. Na primjeru “Velikoga Gatsbyja” razgovaramo o utjecaju novca na prijateljstvo i ljubav.

Čitaju li odrasli dovoljno?

Postoje čitači i postoje nečitači. Englezi to lijepo znaju reći – It takes all sorts to make a world. Ima ljudi koji sasvim dobro i valjda zadovoljno žive bez knjiga. Ovi drugi žude da sjednu, pokriju se dekicom i zavire u tuđe glave između redaka i rečenica. Kad bolje razmislim, fascinantno mi je da danas imamo nekog „ambasadora“ za čitanje jer bi na ovako visokom stupnju tehnološkog razvoja očigledno bilo i samo po sebi razumljivo, da mladi postaju strastveni čitači – bilo književnosti, ili znanstvenih ili informativnih tekstova – no to ipak nije tako. Mislim da nikad neće ni biti. Ima nešto tajanstveno u toj strasti za čitanjem, i nedokučivo. Mi zapravo ne znamo kako se dogodi da netko zavoli knjigu. Stoga mislim da čitamo upravo onoliko koliko smo ljudi kakvi jesmo. Zapravo čitamo više neko ikad prije, nepismenih ljudi je manje nego prije stotinu ili dvije stotine godina. No čudesno je da je moja baka, sa završena dva razreda osnovne škole voljela čitati dok mnogi visokoobrazovani ljudi danas uopće ne čitaju. Zašto je to tako, e to bih ja voljela znati!

Pomaže li Vaše čitanje u poslu?

Između ostalog, moj posao sastoji se i od podučavanja vještine čitanja na stranom, tj. engleskom jeziku. Trebalo bi pitati moje učenike jesam li im ikako pomogla u svladavanju čitanja tekstova na engleskom. Ako jesam, ako takvih ima, a pogotovo ako ima barem šačica mojih učenika kojima sam pomogla zavoljeti čitanje općenito, onda sam to mogla samo tako što sam im pokazala zašto je vrijedno suočiti se s knjigom. Mislim da me čitanje određuje i čini uvjerljivom ako tu djecu svakodnevno gnjavim gurajući im pod nos tekstove od kojih im dolazi muka jer bi stoput radije vježbali palce i kažiprste povlačeći ih po ekranu mobitela. Ne možeš naime, govoriti jedno, a biti nešto drugo, a da to učenici ne uoče. Da, čitanje mi pomaže, jer sama saznajem važne novosti u prenošenju znanja. Pomaže i kod odgojne komponente jer me čini onom što i zagovaram da vrijedi biti, osobom koja čita.

Zašto Vam je čitanje važno?

Intenzivno čitam otkako sam naučila čitati. Nijedan period moga života nije bio bez knjige, novina, tekstova, različitih vrsta štiva. Ima trenutaka kad čitam manje, ili neke „drugačije“ knjige, kad me obuzme neka tema pa istražujem sve o njoj. Ima razdoblja kad čitam samo poeziju. Čitanje je užitak i strast i ja ga se ne mogu i ne želim odreći. Važna mi je cjelokupna umjetnost, sve umjetnosti, a umjetnost riječi jedna je od najfascinantnijih. Uz to sam i humanist, zastarjelog tipa, koji vjeruje u važnost odgoja cjelovitog čovjeka. Mislim da se nažalost gubimo u obrazovanju okrenutom samo vještinama, obrazovanju koje se zadovoljava čitanjem sažetaka umjesto stjecanja „beskorisnog“ znanja. Cjelovitost čovjeka gubi se i odricanjem od onoga svega što nalazimo u knjigama. Jednom davno jedna mi je tada bliska osoba rekla – „.ali život ti nije kao u tim tvojim knjigama, ti nisi prošla ‘pravi’ život, onaj na ulici“. Iako me je tada ta rečenica jako osupnula, nisam znala na nju pravo odgovoriti. Danas bih znala. Ima li situacije u životu čovjeka koja već nije ispričana u nekoj pripovijetci ili romanu, ili ispjevana u pjesmi?

Kako pronalazite vremena za čitanje?

Ne pronalazim ga. Jednostavno, čitanje je dio mene, privatno i profesionalno, kao hrana i voda.

Utječu li knjige na ostale sfere vašeg života poput posla, odnosa s ljudima i slično?

Odnos prema čitanju uvelike određuje i uređuje naše odnose i onaj prema životu. Ne vjerujem da je slučajnost to što su ljudi koji s kojima sam tijekom života razvila najprisnije odnose ujedno čitači ili imaju pozitivan ili nerazdvojan odnos prema knjizi i čitanju. Svaka ptica ipak, svome jatu leti. Mislim da mi čitači imamo manji problem sa zatvaranjem i otvaranjem „terasa“ jer čitati znači razgovarati s drugim čovjekom. U sebi se referiramo na pročitano, komentiramo u unutarnjem monologu, vodimo razgovor s autorom.

Što se mog posla tiče, nezamislivo mi je biti nastavnik koji ne čita. Moguće je da i takvih ima, ili će ih sve više biti. Dopuštam mogućnost da budućnost donese neke nove važne vještine i aktivnosti, ali ono što duboko vjerujem je da će uvijek postojati dubine i širine koje su dostupne samo ljudima koji posegnu za knjigom. Čitanjem se kod osobe može (ali i ne mora!) razviti tolerancija kao i osobni integritet. Oni daju prednost jer pružaju čovjeku sposobnost uvida u različite teme i tako se je lakše povezati s najrazličitijim osobama, kroz razgovor, razmjenu misli i mišljenja.