U ˝Šali˝ je Kundera iz hašekovske tradicije preuzeo smijeh, šalu (ali kroz suze) i dodao svoju inovenciju – nepodnošljivu lakoću – pripovijedanja u racionalnoj analizi čovjekove sudbine uz istodobni odmak između povijesti i fikcije. A zašto je uzeo humor koa svoj književni diskurs, jednom je ovako obrazložio: ˝Vrijednost i duhovitost naučio sam tijekom staljinističkog terora. Bilo mi je dvadesetak godina. Uvijek sam prema načinu na koji se netko smije mogao prepoznati osobu koja nije bila staljinist, osobu koje se ne moram bojati. Duhovitost je bila pouzdan znak prepoznavanja. Još od tada užasnut sam svijetom koji gubi smisao za humor.˝
Slavko Goldstein bio je iznimna osoba koja je zadužila hrvatsko društvo na mnogo razina kao nakladnik, publicist, scenarist, neustrašivi intelektualac, pisac… Kruna njegove karijere bila je 1941. – Godina koja se vraća, jedna od najvažnijih knjiga o našoj povijesti. Pisana iz osobne perspektive, kao sjećanje, no još više kao intelektualni uvid u moralno i humano potonuće koje se dogodilo dolaskom ustaša na vlast, ovo je knjiga koja najdublje razmatra zlo i njegove trajne posljedice.
Yuvala Noaha Hararija ne zanima čitava ta beskonačna sapunica ljudske povijesti – on Sapiensa promatra kao biološku vrstu. Kad je i kako nastala? Po čemu je i zašto tako jedinstvena? Što je stvorilo Sapiensovu kulturu i civilizaciju? I kakav će biti njegov kraj? Umjesto na ere, on ljudsku povijesti dijeli na četiri revolucije: kognitivnu, agrarnu, unifikacijsku i znanstvenu. Prve su ga tri stvorile. Četvrta bi ga mogla uništiti – ali ne nekakvom senzacionalnom kataklizmom. Sapiens bi, naime, mogao postati prvom vrstom koja je počinila kolektivno samoubojstvo. Odlučivši prerasti u nešto više. Knjiga koja odgovara, no još se više pita. Puna, kao krimić, napetih zapleta i raspleta, zbog čega se kao krimić i čita.
S četrdeset godina Goran Tribuson objavio je knjigu kojom će trajno osvojiti čitateljsku publiku. Roman “Povijest pornografije” i godina 1988. naći će se na svakom popisu antologijskih štiva i godina važnih za suvremenu hrvatsku prozu.
Pripovjedač Stanislav Ivančić dovoljno je star da bi imao potrebu rekonstruirati događaje iz zajedničke klapske povijesti, dovoljno mudar da se mlakošću distancira od gorljivosti socijalističkoga vremena i dovoljno razočaran da izlaz ne bi tražio u popkulturnim sadržajima i jeziku literature.
Tribuson je i ovdje, kao i uvijek, briljantan u detalju i vođenju priče, duhovit u postavljanju dijagnoza i sugestivan u ocjenama. Čitatelj u rečenicama njegova pripovjedača čita vlastiti komentar. Svi ti nekoć drukčiji ljudi, uspješni ili neuspješni, cijenjeni ili prezreni, učinili su od svojih života uglavnom sasvim suprotno od onoga što su smjerali učiniti.
Opsežna, a opet sažeta, jer u njoj ima doživljaja za mnoge živote, romansirana biografija Vošicki prati život tog češkog doseljenika od dolaska u Koprivnicu 1909. pa sve do 1957. i smrti u klijeti bez struje i vode. Sukobljavali su se u Vošickom izdavač-entuzijast, idealist i vjernik knjige s nužno komercijalnim tiskarom. Zapamćen je po objavljivanju djela Karla Maya, Augusta Cesarca i Miroslava Krleže, neposredno nakon Obznane, kada se to nitko drugi nije usudio. Sve to mu nikako nije pomoglo u doba NDH-a, začudo ni u doba Jugoslavije.(Kruno Lokotar)
Tu smo za vas! Kvalitetnim i odgovornim radom želimo vam biti na usluzi.
