Mani Gotovac je cijeli život kao teatrologinja, dramaturginja, intendantica, svoj talent i znanje nesebično davala drugima, poticala druge da naprave dobre predstave, uloge, napišu dramske tekstove, a tek sada pokazuje kakav izniman spisateljski dar posjeduje.
Njezini autobiografski zapisi govore ne samo o burnom i zanimljivom životu nego svjedoče i o prvorazrednom stilističkom i naratorskom umijeću jedne iznimno senzibilne spisateljice sposobne da profinjeno i dojmljivo progovori i o najkompleksnijim osjećajima, o tajnama svih pojavnih oblika ljubavi, o umjetnosti pa i o samom smislu života.
Velimir Visković
Ciganina je ispripovijedalo, preciznije kazalo jer uglavnom čitamo krnje transkripte, čak četvero pripovjedača: Milena, sredovječna povratnica u rodni Sabolščak, Nuzat, Kurd iz Mosula na putu za Calais, Sandokan zvan Sandi, Ciganin iz Bukova Dola, i Plančić, PR iz Policijske uprave zagrebačke. Roman ide široko, tijek nekoliko života ukrstit će između tokova Drave i Mure, u Međimurju, a čime se sve bavi vremenom će popisivati literatura koja će daleko nadići njegov poveći opseg. Spomenimo sada samo da donosi dvije biografije ˝od kolijevke pa do groba˝, da zahvaća i rekonstruira barem tri kulturološka kruga, da daje poput plastičnog eksploziva snažne psihoportrete svojih četiriju kazivača i masu masovne psihologije koja raste i prijeti da će se preliti u nasilje. Ovo je knjiga u kojoj ćete naći al-Anfal, Daesh (ISIL) i izbjeglički val, zabranjenu ljubav Hrvatice i Roma, veterana Domovinskog rata koji brine za mir u selu, policajca na zalazu karijere u shizo-epizodama, orgiju s Moldavkama u vikendici, teoriju i praksu krađe i tučnjave, pauka koji je ispleo svoju mrežu, internetsko bjesnilo, raskoš jezika, misli i emocije.
Adio kauboju je roman o netoleranciji, o nasilju, o drugima i drugačijima… Ispričan je kroz poetske fragmente gustoće urana i opojnosti kanabisa, skakućući u vremenu i skupljajući se prema kraju, velikom finalu s pucanjem i putovanjem. U ovom romanu su se sreli Michael Ondaatje i Sergio Leone, iz likova kao da progovara nešto od duha otočana Ranka Marinkovića, a za glazbu su bili zaduženi Ennio Morricone i Toma Bebić. Mogli bismo reći, bilo jednom u Starom Naselju, pored mora… A tako je i danas.
Dvori od oraha kronika su fiktivne dubrovačke obitelji Delavale, formirana oko centralnog obiteljskog lika Regine (rođene Sikirić) koju prati od rođenja 1905. do ludila i (nasilne) smrti u dubrovačkoj bolnici 2002. Točnije, roman Reginu prati od smrti do rođenja, jer Jergović svoju kroniku započinje s 15. poglavljem, neposredno nakon Reginine smrti, a završava prvim, njezinim rođenjem. To je i jedini Jergovićev književni postupak koji bi se mogao nazvati modernim, inače Dvori od oraha izdanak su one pripovjedačke tradicije, čiji su korijeni u epskom pripovjedanju uz gusle (bez ikakve pejorativne primisli!), u kojem pripovjedač matricu glavne priče puni epizodama u svim pravcima, epizodama koje nisu uvijek u glavnoj matici, ali koje imaju svoju narativnu svrhu. A da bi takav pripovjedač uopće opstao i imao publiku, nužno je da ima što ispričati. A Jergović materijala ima za tri romana i zna kako ga treba ispričati. Ono što za razliku od epskog guslanja čini dobar roman kakvi su Dvori od oraha jest njegova promišljena narativna konstrukcija u kojoj eventualne epizode nisu stvar slučajne inspiracije nego namjernog postupka kojem je cilj koherentno djelo složeno po pravilima romanesknog zanata.
Godine 1995. Slavenka Drakulić objavljuje roman Mramorna koža, zanimljivu priču pisanu u prvom licu koja se bavi distanciranim odnosom jedne kiparice i njene majke. Njihov odnos počiva upravo na esencijalnom doživljaju tijela i kože, kao takve, što je ujedno i jedna od Drakulićkinih omiljenih tema.
Tu smo za vas! Kvalitetnim i odgovornim radom želimo vam biti na usluzi.
