Prošlog je tjedna u našoj knjižnici gostovala Morea Banićević, autorica brojnih nagrađivanih romana za djecu i mlade. Predstavila je svoje romane Demon školske knjižnice i Izgubljeni gospodin Kovač, s djecom pričala o raznim temama njihove svakodnevice te ih podsjetila zašto je važno čitati.

Ovdje vam donosimo kratki intervju s našom gošćom.

Spomenula ste da ste čitala bajke kao dijete. Koliko su one oblikovale vaš autorski rad? Zašto bi roditelji i danas djeci trebali čitati bajke?

Bajke sadržavaju jedne od prvih umjetničkih (i emocionalnih) dojmova koje primamo u djetinjstvu. S bajkama djeca snažno osjećaju, vesele se, tuguju, iščekuju. Ne smijemo zaboraviti ni edukativnu ulogu – kroz bajke djeca uče razlikovati dobro i zlo, uče o pojmu pravednosti, one su njihov prvi prozor u svijet – jer koliko god se bajke bavile magijom i čarobnim bićima, situacije iz kojih proizlaze su realne. Pod time mislim da djeca uče lijepo postupanje prema životinjama, dobivaju premisu da se trud uvijek nekako isplati, shvaćaju da zlo ne vodi ičemu osim propasti u raznom smislu. Štoviše, bajke djecu pripremaju za pravi svijet, poput igre.

U romanu Izgubljeni gospodin Kovač isprepliću se motivi obiteljske povijesti i nasljeđa. Mislite li da u velikoj mjeri naši preci i njihove osobine oblikuju naš karakter?

Pretpostavljam da se dosta toga karakternog prenosi genima, no to treba prepustiti znanstvenicima. No ono u što sam sigurna jest da uvidom u našu prošlost možemo štošta naučiti – popraviti ono što su naši preci loše radili ili ponositi se dobrim djelima koja su obilježila njihov život i nastaviti dobrim putem.

Možete li izdvojiti jedan lik iz vaših romana koji vam je poseban i drag?

Jagor Kovač. Prije svega zato što sam mu dala ime u čast velikoj Ivani Brlić-Mažuranić da bih udahnula komadić njezinog duha u suvremenu hrvatsku književnost za djecu, ali i zato što kroz lik Jagora djeca uče da nije uvijek potrebno posjedovati supermoć – njegova je snaga u dobroti i hrabrosti.

Ne postoje univerzalne smjernice za pisanje dječjeg romana i vjerujem da je zahtjevno poistovjetiti se s potencijalnom publikom.  Ima li nešto neobično za istaknuti u tom procesu kod vas? Neka navika ili metoda koja je malo smiješna ili neuobičajena?

Nije stvar u navici koliko u disciplini. Da imam vremena, stalno bih pisala, no kako radim u školi prisiljena sam pisati preko ljeta u vrlo malom vremenskom okviru. Eh da, i profesori doista nemaju tri mjeseca ljeta kako svi misle! Zato sve što pišem moram raditi disciplinirano i danonoćno. Onda svako ljeto mislim da ću iduće posvetiti više vremena odmaranju. Doduše, ne počinjem od idućeg ljeta jer već imam novu ideju za roman.

Što mislite o ponudi strane i domaće dječje književnosti? Po pitanju kvalitete, ali i tema o kojima se piše.

Vjerujem da je sve bolja i raznovrsnija u odnosu na zadnjih desetak godina. Ima više žanrova, većeg angažmana i doista se radi na poticanju čitanja kamo god je to moguće. Sigurna sam da baš svako dijete može za sebe pronaći nešto zanimljivo.

Mi -knjižničari -posebno smo svjesni prijetnje koju donosi svijet tehnologije i digitalnih alata, no mislim da je određeni balans u redu. Kako djecu i mlade danas naučiti da balansiraju i koliko je tu bitna uloga roditelja?

Roditelji su najbitniji jer baš oni upoznaju dijete s knjigom. Nadalje, dijete koje vidi roditelje kako čitaju zasigurno će prije i lakše i sami posegnuti za knjigom jer u tzv. nijemom odgoju leži velika vrijednost. Djeca odrastaju uz korištenje tehnologije i ne treba im to braniti – svakako je moguće napraviti jedan zdravi suodnos čitanja i digitalnog svijeta. Ja sam rasla i uz knjige i uz računala – dandanas volim videoigre uz koje se opuštam ili rješavam stresa privremenim bijegom iz stvarnosti, posebno kad se radi o open world igrama. Stvar je u tome da djeci treba pokazati i dokazati da i knjige mogu biti zabavne. U opatijskoj školi u kojoj radim „OŠ Rikard Katalinić Jeretov“ kolegica Jelena i ja vodimo čitateljski klub koji broji više od sedamdeset članova, a krenuli smo s njih nekoliko. Barem se pola te djece izjasnilo da ne voli čitati. Međutim, oni uredno dolaze na susret, pročitaju zadanu knjigu i smiju reći apsolutno sve što misle o njoj – i dobro i loše. Zatim raspravljamo, grickamo poslastice, igramo igre, uspoređujemo knjige s našim problemima i slično. Na kraju zaključe da nije tako loše čitati, te da postoje svakojake knjige koje su nekima zabavne, drugima dosadne, dok se pojedine svima sviđaju. Trudimo se stvarati naviku i izgraditi drugačija očekivanja. Za sad nam to polazi za rukom jer djeca stalno pitaju „Kad će novi susret?“, tako da smo zbog toga i kolegica i ja posebno ponosne i zadovoljne.

I za kraj- vaš dojam o Koprivnici i knjižnici ovog tmurnog popodneva? J

Ovo je drugi put da sam bila u Koprivnici, prošle godine bila sam u posjeti nekoliko osnovnih škola, a  eto sada i vaše knjižnice. Susreti su bili divni, ali nisam baš imala priliku vidjeti Koprivnicu, stoga je plan sljedeći:

1. doći opet na par dana, opušteno i da mogu šetati sa svojim psećim članovima obitelji – Nuri i Grišom
2. družiti se sa svim divnim ljudima koje sam upoznala
3. poharati tvornicu Čokolina