Mladi je šišmiš Miško uletio jedne noći u knjižnicu. Sasvim slučajno. Knjižnica je bila lijepo uređena jer su mještani voljeli čitati. Puna malih i velikih knjiga uredno složenih na policama, ali i onih koje su ležale na stolovima čekale svoj red na polici. Neke su stajale naslonjene na stalke da bi se bolje isticale. One su bile rado čitane.
Uletio je poput lastavice, preletio kroz jednu veliku prostoriju i uletio u jednu nešto manju koja mu se činila jako zanimljivom. „Kako je tu lijepo“-pomislio je . „I sve je maleno, baš za mene.“ U njoj su police bile niske, ormarići, stol i stolice također, a knjige na policama šarene. Bilo ih je svih mogućih veličina i boja.
Dohvatio je malu slikovnicu onako u letu i otvorio ju. Iznenadio se i odmah zabrinuo. Miško nije mogao čitati. „Čudno. Ne razumijem“, pomislio je. „Kad mi mama i tata čitaju i ja čitam s njima, riječi i slike u knjizi vidim dobro. “Razmišljao je i razmišljao, li nije ništa smislio. Odletio je brzo kući. Mama Šiška se nije zabrinula. Rekla mu je: „Ti si Miško čitao viseći, a mi šišmiši trebamo knjigu okrenuti naopako, drugačije od drugih životinja. Tako ćeš moći čitati.“.
Druge je noći, Miško jedva dočekao da opet uleti u knjižnicu. Okrenuo si je onu istu slikovnicu naopako i, zamislite, onako viseći, držeći se nogama za prečku, čitao je i gledao slike bez problema. Sada je bio sretan.
Na putu kući Miško je odlučio povesti sa sobom prijatelja ježa Bodljića. Objasnio mu je kako da dođe sam do knjižnice jer on sporo hoda, a Miško brzo leti. Jež Bodljić je lako našao knjižnicu i ušao u nju. Dječji odjel je bio u prizemlju pa je lako došao do knjiga za djecu. Zajedno su se još ljepše proveli u knjižnici. Poslije su još dugo pričali o likovima iz slikovnica.
Slijedeće su se večeri pohvalili maloj sovi Smješki u šumi. Smješka ih je uzbuđeno pitala: “Mogu li ja poći s vama? Miško je kimnuo: „Naravno“. Onda se Smješka sjetila: „Pitat ću mamu da pođe i ona. Mama mi tako lijepo čita prije spavanja. Mogla bi nam čitati, a mi bi svi zajedno uživali u nekoj lijepoj priči. Miško se oduševio, a Bodljić zapljeskao ručicama. „Super ideja“, rekli su u isti glas.
Mali psić Zara nije mogla zaspati te večeri. Čula je razgovor sove Smješke i njene mame. Pomislila je: „Oh i ja bih htjela ići s njima. Vidjela sam knjižnicu izdaleka, ali nikad nisam bila unutra. Sigurno je zanimljivo!“ Prišla im je polako i pitala mamu sovu Srećku : „Hoćete i mene povesti?“ Mama sova se nasmiješila. „ Zašto ne? Pođi sutra s nama.“
I tako su se te noći, u maloj toploj sobi Dječjeg odjela knjižnice našle male životinje prijatelji. Sovica Smješka je došla s mamom, a s ježom Bodljićem došla je i mala Zara. Ježiću je bilo naporno putovati sa Zarom. Bila je nestrpljiva i previše je žurila. „Čekaj me, zajedno ćemo ući unutra“, govorio joj je ježić.
Šišmiš Miško je doveo i svog prijatelja izdaleka. Bio je to jazavac Joško koji je isto volio priče. Baš zato je došao ove noći iz svoje šume na kraju grada. Miško ga je predstavio svima: “Ovo je Joško, moj stari prijatelj. On isto voli priče“.
Sjeli su svi ukrug rumenih lica od uzbuđenja i čekali da mama sova počne. Mala sova Smješka sjela je mami na rame, Jež Bodljić i jazavac Joško su sjeli na pod, šišmiš Miško je već visio s prečke na polici. Mala je Zara znatiželjno pregledala cijeli Dječji odjel i brzo legla pred noge mame sove.
Mama sova je stavila naočale, otvorila slikovnicu i počela čitati. Svi su utihnuli. Slušali su pažljivo. Ona je povremeno okrenula slikovnicu tako da maleni vide lijepe ilustracije.
Jazavac Joško je uživao pažljivo slušajući priču mame sove. Nije ni trepnuo. Svi su to primijetili. „Joško, tebi se priča jako sviđa?“ „Da, jako“, rekao je. I dodao: „Volio bih sam čitati, ali ne vidim dobro pa ne mogu“, uzdahnuo je.
Mala je sova bila jako znatiželjna. Kad je ušla u knjižnicu, letjela je između polica i zavirila u svaki kutak.. Zato je sada rekla Jošku: „Vidjela sam ovdje priče koje se slušaju. Zamisli Joško , ti možeš slušati priče jer slabo vidiš. Dok još nemaš naočale.“
Kad je mama Srećka spustila slikovnicu u krilo, svi su bili žalosni što je priči kraj. „Još, još“, vikali su svi.
Da utiša životinjice mama sova se dosjetila. „Imam prijedlog, djeco – nasmiješeno im je rekla. „Pogledajte ovaj ormarić. U njemu su CD-i s pjesmicama. Hajde da poslušamo neke pjesmice, a onda ću vam ja ispričati jednu moju priču. Male životinje su zapljeskale ručicama. Čak i Miško viseći naopačke. Umirili su se čekajući da mama Šiška odabere pjesmice. Mala sova Smješka tada šapne: „Hej, pogledajte, naša Zara već spava. I smiješi se u snu. Valjda sanja likove iz priče“ Zara je bila umorna od silnog uzbuđenja, a uspavao ju je i glas mame sove. Osim toga, bilo je već jako kasno, a psi su životinje koje spavaju noću.
Došlo je jutro i male životinje su morale poći kućama. Skoro svi su zijevali. Bilo je vrijeme da idu spavati. Sve su one, osim Zare, noćne životinje koje spavaju danju.
Veselo su jedni drugima rekli: „Ovdje je jako zanimljivo. Doći ćemo opet!“

Napisala Gordana Žuliček.