Maša

10. lipnja 2021.
Maša

Draga djeco,
ja sam konjić kojeg zovu šetlandski poni. To je posebna, najmanja vrsta konja. Teško se izgovara, znam. Moje je ime Mašenka pa me tako možete zvati. Ili kratko Maša. Zovite kako vam je draže.
Naša je vrsta ponija došla iz Engleske, sa Šetlandskih otoka. Ovaj kraj ima strme obale uz more, hladno je i vjetrovito, a zime su duge s puno snijega. Mi smo se kao vrsta konja prilagodili tom kraju. Mali smo, ali pametni i snažni. Ljudi su nas od davnina koristili za vuču i rad na polju tamo gdje veliki konji ne mogu ići. Evo, kako je nekad dobro biti malen!
A sada vam želim reći ono na što sam jako ponosna. Ja sam član konjičkog kluba Apač. To je klub čiji su članovi konji i ljudi. Konji su u klubu veliki i mali. Ljudi su vlasnici konja. Član našeg kluba može biti i netko tko nema konja, ali nas jako voli. U klubu je puno ljudi. Svakodnevno brinu o nama. Hrane nas, poje, čiste i poštuju. Ima i djece, naravno. Klub ne bi mogao njih.
Ukratko, svi članovi kluba su prijatelji konja, jer pravi prijatelji se ponašaju baš tako. Često se zajedno druže, jašu, idu na izlete i uživaju u prirodi.
Mi, konji, volimo biti zajedno. Od davnina živimo u skupini pa smo najsretniji kad je kraj nas barem jedan, a pogotovo više konja.
A sad ću vam pričati o mom prijatelju. Ja volim priče, a vi?
Sa mnom živi Dašenko. Šetlandski poni je i on, a možete ga zvati i Daško. Bit će mu drago. On je crno-bijel, a ja smeđe boje sa prekrasnom svjetlijom grivom. Oboje smo lijepi, s nestašnim dugim šiškama kojima nekad sakrijemo oči. Daško je moj prijatelj već puno godina. Jako dobar prijatelj. Dobar je, hrabar i puno zna. Moj vitez i heroj, moj najdraži konj. Bio dan ili noć, on je tu. Ne volimo biti jedno bez drugoga.
Daško i ja smo vrlo važni članovi kluba „Apač“.
Mi ne idemo na terensko jahanje s ostalim konjima. Na te izlete idu samo veliki konji. Iako smo i mi brzi, manji smo od njih i naš je korak kraći. Rado hodamo, i ubrzamo u kasu kada treba i pojurimo u galopu, ali je naša je uloga u klubu drugačija. Na nama, naime, jašu djeca Mi ih volimo i uživamo u tome. Ponosni smo jedno na drugoga.
Često nas dvoje idemo na posebne izlete, na priredbe gdje dolaze djeca s roditeljima i zabavljaju se. Kada dođu do nas i požele jahati, roditelji im to najčešće dozvole. Pritom, djeca sama sjede na nama. Dječak ili djevojčica sjedi samo u malom sedlu koje paše našem tijelu i mi ga nosimo. Konjar vodi konja, a mama ili tata ih ponekad drže oko pojasa. Usput im govori kako se jaše i što treba raditi. Pažljiv je uvijek prema njima, to je jako važno. A kad je gotovo, vjerujte mi, mali moji čitatelji, djeca ne žele kući. Ona bi još i još.
Daško i ja ponekad imamo još jedan zadatak. Vučemo mala kola u kojima sjedi više djece i tako gleda prirodu. Kakav je to lijep doživljaj. Daško i ja smo do sada doživjeli puno toga. S vama djeco, najviše. Imamo puno lijepih uspomena. Za kišnih dana kada smo u staji i pričamo o njima.
Ponekad, zamislite, Daško ode na rođendansku proslavu. Konjić, pa ide k nekome slaviti rođendan, neobično zvuči, zar ne?
Pitate se, sada: ” Čiji rođendan? Što tamo on radi? Kako ide tamo?” Polako, polako, sada ću vam reći.
Daško danas ide na proslavu rođendana djevojčice Lore. Neće slaviti rođendan nekog drugog ponija. Barem ne ovaj put. Sada vam je malo jasnije, jel? Lora ima 6 godina i poželjela je imati zabavu kod kuće i pozvati prijatelje. Tata i mam su joj odlučili prirediti iznenđenje. Znali su da voli konje. Stalno je listala slikovnice o njima i crtala ih. Imala je puno malih konjića igračaka. Daško se dugo sprema, a ja ga požurujem: “Ajde Daško, požuri, da te dugo ne čekaju. A Daško još nije zadovoljan svojom grivom. Nije dovoljno sjajna pa mu je četkaju još malo. I, konačno, Daško krene. Ja mu veselo kažem: ” Lijepo se provedi i zabavi dječicu.”
Daško i ja smo vesele naravi i volimo društvo. Mirni smo, ali znamo biti i jako srčani. Ponekad smo tvrdoglavi. A tko ponekad nije? Kada su konjari u pravu, mi ih poslušamo. Biti u blizini djece, znači biti oprezan. Da ne bi slučajno djeci nešto učinili na primjer, slučajno stali na nogu. Nikada namjerno jer mi nismo takvi.
Danas je lijep sunčan ljetni dan, kao stvoren za takvo slavlje. Lorino dvorište je blistalo. Drveće je okićeno šarenim balonima i svjetlucavim trakicama zlatne boje. Igračke su već vani. U sredini dvorišta ispod krošnje velikog oraha stavljena je deka da svi mogu sjediti, a oko, nje lopte i kockice. U kutu vrta djecu je čekala krasna ljuljačka na kojoj će se svi moći ljuljati. Važno je još da je u kući, točnije kuhinji, čekala fina torta za poslasticu nakon igre.
Daško je trebao stići pred kraj proslave. Roditelji su očekivali da će se djeca jako iznenaditi. Tako je i bilo. Daško je brzo kaskao kraj svog vlasnika Matka jer su već kasnili. Trebali su stići točno u 5 sati popodne i imali su još malo vremena.
Možete si zamisliti kako je to bilo kad je Daško stigao. Sve mi je on poslije ispričao. Lora je stala u čudu. Nije mogla vjerovati što se to događa. Znala je kakav je to konjić. Nedavno joj je djed kupio knjigu o šetlandskim ponijima. Vidjela ih je na slici, ali uživo nikada. Trebali ste tada vidjeti Loru. Oči su joj se raširile, srce zaigralo i odmah je krenula prema njemu. „Prekrasan konjić! Kako se zove?”, odmah je pitala. “Daško”, rekli su joj. Prišla mu je polako jer ni konji ne vole nagle ljude. Uskoro ga je dragala, grlila, a pridružili su joj se i njeni prijatelji. Lora se zatim okrenula k mami i tati i sjajnih očiju uzviknula: “To je prekrasno iznenađenje! Tako sam vesela”. Zatim je tiho rekla. „ Ovo mi je najdraži poklon” Oboje ih je zagrlila, toliko koliko su njene ručice mogle. Tata i mama su se nježno pogledali i onda su se sve troje stisnuli u zagrljaj.
Poslije toga sigurno možete zamisliti kako je bilo. Sva su djeca bila zadovoljna. Osmijeh im nije silazio s lica. Daško je za žeđ pio vodu, a za ručak je jeo sijeno. Kada se odmarao, Lora i prijatelji su se igrali skrivača i drugih veselih igara.
Dok su djeca jela tortu, Daško se častio mrkvom koju konji jako vole jesti. Sigurno znate da obožavaju zob od koje lakše i brže pojure kad treba.
Kada se Daško spremao kući, djeca nisu bila tužna. Znala su da će ga opet vidjeti. Lorini mama i tata rekli su im i za mene, Mašu. Nadali su se da će ga opet vidjeti. Vidjet će i mene, znala sam to. Djeca će pamtiti ovaj dan, a i nas dvoje, još dugo, dugo.
Sada ću, mali čitatelju, završiti ovu priču. Da li ti se svidjela? Nadam se da je. Ako je, vidimo se uskoro!

Na kraju ove priče želim nešto reći i odraslima:
Ovo je priča namijenjena malim čitateljima, ali se nadam da će ju i neki veliki pročitati. Naime, Daško je mali konjić koji poput razigranog dječaka ide na rođendanske proslave gdje ima puno djece, ali je ujedno i odrastao poni te će jednog dana biti tata. Tako je kasnije i bilo…

Priredila Gordana Žuliček.

Odjeli i službe

Tu smo za vas! Kvalitetnim i odgovornim radom želimo vam biti na usluzi.

Odjeli i službe
Veličina fonta
Kontrast
Poveznice