Dora ima razne interese koji se često mijenjaju pa tako trenutno uči znakovni jezik, druži se s prijateljima te je okružena dobrim knjigama, filmovima, serijama.
Iskreno ne znam ni kako sam počela čitati. Ne znam odakle je krenula ta ljubav. Čim sam dobila dozvolu roditelja da se smijem samostalno kretati po gradu u početnim razredima osnovne škole, krenula sam i posuđivati knjige s dječjeg odjela na maminu knjižicu. S vremenom sam prešla na svoje ime, a onda i na odrasli odjel. Ljubav i učestalost odlaska po nove knjige samo je rasla, a raste i još uvijek.
Prije svega volim trilere. Uz njih znam varirati između suvremene književnosti i fikcije (to malo na psihološku stranu), a znam se zainteresirati i za (auto)biografije poznatih ljudi, pogotovo glazbenika. Najdraži autor mi je, bez pogovora, Douglas Coupland.
Zapravo, kolege iz razreda ni ne znaju za mene kao ambasadoricu čitanja. Znaju samo da sam dva školska sata izostala s nastave zbog snimanja u knjižnici, i to je to. Za projekt znaju moji bliski prijatelji i obitelj, koji su reagirali vrlo pozitivno na to i bili sretni zbog mene. Nisam imala potrebu hvaliti se okolo time, tako da je informiran samo uski krug ljudi.
Vjerujem da da, iako to na prvu možda ne izgleda tako. Što se tiče škole, uvelike mi čitateljsko iskustvo pomaže u nastavi hrvatskoga jezika – od „životnog znanja“ o književnosti, pa sve do pisanja “zadaćnice”. Isto tako postoje neke „opće“ informacije koje saznam iz štiva koje čitam te koje se mogu lako primijeniti na bilo kojem satu. Također, nekada zaboravim da moram učiti dok se zadubim u knjigu. Vezano uz odnos s ljudima, mislim da možda nekada imam previsoka očekivanja od ljudi što se tiče intelekta. Više volim voditi razgovore s ljudima koji imaju kritički pristup promišljanju i lijep izraz te znaju formirati svoje mišljenje na činjenicama. S onima koji nisu takvi najčešće završim u svađi. Mislim da to ima uske povezanosti s čitanjem.
Prije sam se trudila. Pokušavala sam ljudima na najbolji mogući način predstaviti ljepotu knjiga i užitak koje pružaju. Od mirisa, do samih rečenica i paragrafa na stranicama, do nove realnosti koju stvaramo čitajući i bježeći od stvarnog svijeta. Nije uspjelo. Svi oko mene – pogotovo moji vršnjaci – čitanje su gledali kao nešto „demode“. „Ne da mi se“ i „nemam vremena“ najčešća su obrazloženja zašto ne čitaju. Zbog svega navedenoga, ne vidim svrhu u tome da se i dalje trudim navesti ljude da se barem probaju upustiti u to. Drugi imaju svoje interese, ja imam svoje.
Izuzevši sam užitak koje mi pruža, čitanje mi pomaže u koncentraciji. Vježbam mozak da zadrži fokus na nekoj stvari duži period. Važno mi je za općenite, životne stvari – to može biti učenje, slušanje predavanja, funkcioniranje u društvu, da mi se „moždana baterija“ ne isprazni i slično. Isto tako, čitanje me drži uz baku. Baka je veliki knjigoljubac i vjerojatno nema trilera i krimića koji nije pročitala. Ali baka “eksponencijalno” stari i teško joj je razumjeti mene i moje interese, tako i razgovarati sa mnom. Ali dok pričamo o knjigama nema nam kraja. To je jedina tema koju možemo načeti, a da se ne osjeti velika generacijska razlika između nas dvije. Dok pričamo o knjigama, jedino se tada potpuno razumijemo.
Iskreno, mislim da me svaka knjiga mijenja u određenom pogledu, da nakon svake pročitane knjige stječem određena iskustva pomoću kojih umno rastem i sazrijevam. Ali ne postoji jedinstvena knjiga koja mi je promijenila život (još).
Knjižnicu posjećujem onda kada pročitam knjige koje imam kod sebe i odem u potragu za novima. Otprilike pola sata mjesečno (da, ne baš previše).
Tu smo za vas! Kvalitetnim i odgovornim radom želimo vam biti na usluzi.