Bojan je magistar kroatologije i prvostupnik latinskog jezika i književnosti. Ipak, ne bavi se jezikom već je vlasnik obrta KONTRALIHT u kojem se bavi fotografijom, videom i dizajnom te formama koje objedinjuju te tri stvari. Uz to je i voditelj ureda u AK galeriji gdje obavlja poslove tehničara galerije, dizajnera i kustosa. Sebe predstavlja kao umjetnika koji djeluje na području fotografije, videa, performansa i multimedijalnih praksi s konceptualnim pristupom radu. Dugi niz godina je sudionik koprivničke alternativne scene s iskustvom u nezavisnom kazalištu, književnosti, organizaciji festivala i izložbi, performansa i slično.

Kako ste se pronašli u „svijetu knjiga“, umjetnosti, alternativne kulture?

Nisam se našao niti u jednom drugom svijetu, tako da mi je taj jedini preostao. U tom svijetu nisam sam, ima u njemu mnogo ljudi, s nekima čak živim i u istom gradu. Neki žive malo dalje, ali ponekad se posjećujemo. Taj svijet posjete nekad ljudi iz drugih svjetova, a i ja nekad posjetim druge ljude u drugim svjetovima. Moj svijet živi u miru s drugim svjetovima. Volim živjeti u tom svijetu i, iako taj svijet vjerojatno nije najbolji od svih mogućih svjetova, ne bih želio živjeti ni u kojem drugom svijetu.

Koliko vremena provedete čitajući i biste li voljeli da “minutaža” poraste?

Osciliram između potpunog zanemarivanja knjiga do opsesivnog čitanja. Budući da sam potpuno svjestan svog problema s fokusiranjem, lako mogu zaključiti da je sasvim izvan moje moći da odlučujem kad ću i koliko čitati. Čitam dok se ne zasitim. Kad se zasitim, radim nešto drugo. I tako u krug. Tu se ne radi konkretno o knjigama, već o pronalasku adekvatnog načina za utažiti žeđ za određenom temom. Fokus je konstantno prisutan, ali gdje će se naći u sljedećem trenutku – ja ne mogu predvidjeti. Ali, ono što sigurno znam je da premalo čitam.

Volite li davati ljudima u svojoj okolini preporuke za čitanje?

Jako rijetko i s velikim oprezom. Neke knjige čuvam samo za sebe, jer ne želim s drugima dijeliti osjećaj i iskustvo koje mi je neka knjiga dala. Kao neka intimna tajna koje se s vremena na vrijeme sjetiš. Volim preporučiti knjigu kad mislim da je baš ta knjiga nekome potrebna u određenom trenutku, kad smatram da mu može pomoći. Ali generalno ne volim preporučivati knjige jer, prije svega, ne vjerujem da će ju itko osim mene doživjeti na način na koji smatram da zaslužuje biti doživljena, a drugo, kad preporučujete knjigu nekome, ta osoba je dovedena u stanje određene odgovornosti i obaveze. Barem ja osjećam pritisak da moram pročitati knjigu koju mi je netko preporučio. Tako da rijetko dajem preporuke, ali ih rijetko i prihvaćam.

Kako pronalazite knjige koje čitate?

Neke knjige imaju sjajne naslove pa me često zanima je li ono što se nalazi iza naslova isto toliko sjajno kao sam taj naslov. Dobar naslov nekad vrijedi i više od tisuću riječi koje se nalaze iza njega. Nešto rjeđe me privuče dobar dizajn, ali nekad dobar dizajn samo skriva loš sadržaj. Nekad čujem da je netko pametniji od mene pročitao određenu knjigu pa ju ja moram što prije pročitati vjerujući da ću i ja postati isto tako pametan. Nekad se prisjetim osjećaja pri čitanju neke davno pročitane knjige pa joj se vratim i ponovo tražim taj osjećaj. Ali najčešće shvatim da to više nije ista knjiga ili ja nisam više isti pa tražim novu knjigu koja će mi pružiti taj osjećaj. Nađem ju sasvim slučajno, ali uvijek na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

Osim romana čitate li i stručnu literaturu, što točno pratite i volite kod nje?

Zadnjih nekoliko godina gotovo uopće ne čitam romane ili barem ne nešto što se može konkretno klasificirati kao roman, odnosno kao knjiga sa zapletom, raspletom, glavnim likom i radnjom. Volim čitati filozofiju, volim čitati stručne tekstove o temi koja me određenom trenutku zanima, volim zanesene, poetske tekstove, ali najviše volim pregnantne, zgusnute, nabijene knjige koje u malo riječi kažu više nego što sam očekivao od njih. Volim biti iznenađen jezikom.

Utječu li knjige na ostale sfere vašeg života poput posla, odnosa s ljudima i slično?

Apsolutno. Svaka knjiga postaje dio mene, svaku knjigu uvijek nosim sa sobom. Nekad samo jedan odlomak, nekad samo naslov, nekad samo osjećaj. Svaka knjiga koju pročitam postaje alat koji koristim svakodnevno. Ponekad, nakon što pročitam sjajnu knjigu, pričam kao što ta knjiga priča, ja postajem ta knjiga i sve drugo čitam kao što sam čitao tu knjigu.

Zašto Vam je čitanje važno?

Zato što je svako čitanje hod po rubu, balansiranje između ovog svijeta i nekog budućeg, nepostojećeg svijeta koji vjerojatno nikad neće doći. Čitanje je intimna utopija, postajanje nekog drugog, boljeg sebe čije odjeke čujemo još dugo u budućnost.

U jednom razgovoru za novine istaknuli ste da želite približiti kulturu mladima – imate li prijedlog kako to učiniti i na polju čitanja?

Budući da je čitanje intiman čin, mislim da bi prije svega mladi trebali prigrliti samoću, a što je jako teško u doba kad je svaki aspekt naših života javan i podijeljen s drugima. Čitanje je sporo, ali daje puno, a bojim se da mladi žele puno, ali u što kraćem roku. Čitanje zahtijeva vrijeme u osami, kad moramo biti spremni razgovarati sa samim sobom, suočiti se sa samim sobom. Čitanje ne dopušta kolektivno rasipanje odgovornosti, čitanje ne daje masovno odobravanje. Knjige ti vraćaju onoliko koliko si joj ti sam spreman dati, a sjajne knjige i više od toga.