Otvoreno

08:00 - 19:00

Željko Krušelj

Samo povratak čitanju može reafirmirati humanističke vrijednosti.

Željko Krušelj poznat je najprije kao novinar, nekima kao sveučilišni profesor, a uza sve to je i povjesničar. Povijest i komparativnu književnost diplomirao je 1982. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te novinarstvo na Fakultetu političkih nauka. Doktorirao je 2015. godine na Odsjeku za povijest također na FFZG-u. Već se 4 desetljeća bavi novinarstvom. Kao profesionalni novinar radio je najprije u Poletu, Areni, Danasu, Vjesniku, Nedjeljnoj Dalmaciji, Večernjem listu te je kao urednik i direktor radio u regionalnim tiskovinama. Autor i koautor je 11 knjiga iz područja povijesti i novinarstva. Od 2012. radio je kao predavač na Medijskom sveučilištu, a od 2017. docent na Sveučilištu Sjever gdje je 2018. godine postao pročelnik preddiplomskog Odsjeka za komunikologiju, medije i novinarstvo.

Zašto vam je čitanje važno?

Zacijelo ne treba naglašavati da je čitanje bilo i ostalo najvažniji element i mojeg intelektualnog sazrijevanja. Knjige i tiskovine odredile su mi i profesionalno usmjerenje, često i smisao življenja. One su mi i u današnjoj „eksploziji“ tehnologije nezamjenjive, važnije od svakovrsnih vizualnih sadržaja.

Sukladno uzrastu, knjige sam „gutao“ još od nižih razreda osnovne škole. Iznimna me je ljubav prema čitanju dovela u situaciju da me na nekom dječjem književnom natječaju, čini mi se u četvrtom razredu osnovne škole, nagradi tadašnja poznata dječja biblioteka „Lastavica“, koju je izdavao sarajevski nakladnik „Veselin Masleša“. Polako sam počeo shvaćati da imam talenta za pisanje, na što se kasnije nadovezala i sklonost prema novinarstvu. Već sam krajem tih 1960-ih godina postao vrlo nadobudni korisnik Gradske knjižnice.

Tiskovine sam počeo redovito čitati u višim razredima osnovne škole, najprije Sportske novosti, da bih u osmom razredu jako začudio svoje nastavnike kad bih zbog velikog formata uočili da u torbi nosim i smrtno ozbiljni dnevni list Vjesnik. U gimnaziji sam, pak, pokazao interes za političke tiskovine pa sam bio među vrlo rijetkima koji su, zbog propadanja kultnog zagrebačkog VUS-a, džeparac trošili i na tada prestižni beogradski ćirilični tjednik NIN. Paralelno sam puno čitao meni posebno zanimljivu historiografsku i memoarsku literaturu.

Kad sam kao maturant postao i stalni dopisnik zagrebačkog omladinskog lista Polet, sva pitanja vezana uz fakultetsko obrazovanje i buduću profesiju bila su riješena. Spojio sam svoju ljubav prema povijesti i književnosti i upisao te studijske grupe na Filozofskom fakultetu. Znao sam i da ću u novinarstvu potražiti svoje zaposlenje, iz kojeg na emotivnoj razini zapravo nikad i nisam izašao. Knjige su bile vezivno tkivo stava da bi svatko trebao imati potporu da radi ono što zna i voli, a ne ono što mu isključivo donosi nekakvu korist.

Utječu li knjige na ostale sfere vašeg života, a i odnos s ljudima?

Čitanje me, kao vječno traganje za humanističkim vrijednostima i idealima, poučilo da se karijere ne grade ambicijom i upornošću, već ponajprije znanjem, kompetencijom i vjerodostojnošću. Potonje vrline grade puno čvršće temelje. Isto to su, uz dogovore i toleranciju, i jedina održiva mjera obiteljskog življenja, kao i odnosa prema prijateljima, susjedima, sugrađanima i društvenoj zajednici kao cjelini. Bezobrazluk, bezobzirnost i bahatost, „vrline“ koje su obilježje današnjice, negacija su svega onoga čemu smo mi, razočarani idealisti, toliko stremili. Nije nimalo slučajno da je aktualno vrijeme društvenog nemorala i pohlepe ujedno i vjerna slika svijeta u kojem knjiga i čitanje više nemaju svoju temeljnu važnost.

Kako pronalazite vremena za čitanje?

Dotaknuli ste moju bolnu točku. Sve ubrzaniji tempo življenja, kao i teško prebrojive profesionalne obveze, dovele su do toga da s nostalgijom gledam na desetljeća unazad kada sam mogao puno češće uzimati knjigu u ruke i opuštati se uz kvalitetnu prozu i publicistiku. Poseban je apsurd da danas često žalim za 1980-im i 1990-im godinama kad sam gotovo svakog tjedna imao zadatak, mahom u tjedniku Danas, Vjesniku ili Večernjem listu, pročitati neku znanstvenu ili publicističku knjigu i predstaviti je javnosti. Bilo je to iznimno naporno, i fizički i psihički, ali sam ipak bio zadovoljan što se naprosto „utapam“ u sadržajima koje volim. Sada mi se često čini da u nekim administrativnim poslovima gubim dragocjeno vrijeme, umjesto da opet redovno čitam i pišem.

Čitate li samo stručnu literaturu ili i beletristiku?

Jasno je da u aktualnom suženom okviru za čitanje mora prevladavati stručna literatura, vezana uz predavanja i pisanje znanstvenih radova na Sveučilištu Sjever. Ponekad ukradem pokoji dan, posebno u ljetnim mjesecima, da bih pročitao nešto od onog ponajboljeg što se pojavljuje na beletrističkom tržištu. Istodobno nostalgično gledam kako moja supruga na stoliću ima cijelu hrpu romana koju joj prema popisima donosim iz Gradske knjižnice kad odlazim po meni potrebnu stručnu literaturu.

Koji žanr romana preferirate?

Prije svega, volim kvalitetnu i intelektualno provokativnu književnost, koja žanrovski ne mora biti definirana. Možda je to i razumljivo jer spadam u onu generaciju čiji su ukus, zahvaljujući i predavanjima na Komparativnoj književnosti istinskog velikana književne teorije Milivoja Solara, našeg Koprivničanca, ponajviše definirali modernistički romani poput Bulgakovljevog „Majstora i Margarite“ ili Salingerova „Lovca u žitu“. Rado čitam i neke suvremene hrvatske autore. Specifičnost je posljednjih godina i nagli rast kvalitete krimića, posebno skandinavskih, koji me doista opuštaju, ali je već uočljiva i hiperprodukcija toga žanra. S druge strane, nikad nisam volio trivijalnu književnost, ali ni onu hermetičku i elitističku, a ne spadam ni u fanove književne fantastike.

Imate li ideju kako potaknuti ljude na čitanje?

Teško pitanje. Mediji danas tekstove u sve većoj mjeri zamjenjuju slikom, kako bi se izbjeglo čitanje, budući da ono mnogima postaje prenaporno pa brzo gube koncentraciju. Činjenica je i da prosječni građanin, a ne samo mi koji se smatramo prezaposlenima, ima premalo vremena za čitanje podebljih knjiga. Zato je jedini način da se ta nepovoljna situacija, koja se odražava i na mizerne naklade knjige, počne mijenjati reafirmacijom pravih književnih vrijednosti. To je ponajprije stvar dezavuiranog obrazovnog sustava, koji danas jedino vjeruje u mesijansku ulogu raznih tehničkih i informatičkih znanosti. Istovremeno, generacije hrvatskih učenika postaju funkcionalno polupismene i lišene temeljnih humanističkih vrijednosti.

Hoće li e-knjige „pobijediti“ tiskane, kao što je već slučaj s potpunom prevagom portala nad tiskovinama?

Ne vjerujem. Iako bi to trebalo biti tehnološki logičan slijed, čitatelj i danas voli u ruci držati pravu knjigu, koju mu je i ugodnije čitati. E-knjiga ipak traži dugotrajnu i vrlo zamornu usmjerenost na ekran i blizinu izvora energije, a ozbiljan je problem i relativno skroman izbor elektronički obrađenih knjiga. No i e-knjige bi kod mlađe publike mogle pripomoći rastu interesa za čitanje.

Profesor ste na novinarskom studiju. Čitaju li studenti?

Osjetno manje, nažalost, nego što bi se moglo očekivati, ali i koliko je realno potrebno za uspješno savladavanje nastavnih sadržaja. Većina ih je umjerena na kratke i dominantno vizualne sadržaje. I studenti su, dakle, tipični produkt vremena u kojem su tehnološka postignuća puno važnija od sadržaja koji se na njima nalaze.

Željko Krušelj

Odjeli i službe

Tu smo za vas! Kvalitetnim i odgovornim radom želimo vam biti na usluzi.

Odjeli i službe
Veličina fonta
Kontrast
Poveznice