ODRŽANO JE U KNJIŽNICI I ČITAONICI „FRAN GALOVIĆ“ U KOPRIVNICI

5. SVIBNJA 2008.

U okviru projekta «Roditeljstvo: radost, brižnost, odgovornost» koji u partnerstvu provode Knjižnica i čitaonica «Fran Galović» u Koprivnici i koprivnička podružnica Udruge roditelja Korak po korak, u stalnom terminu prvog ponedjeljka u mjesecu, 5. svibnja 2008. dipl. pedagog Mario Horvat održao je predavanje pod nazivom «Komunikacija roditelj-dijete».

Predavanje je bilo usmjereno na razumijevanje značenja komunikacije za stvaranje dobrih odnosa sa osobama koje su nam važne. O načinu razgovora roditelja s djetetom ovisi kvaliteta odnosa s djetetom i kvaliteta života obitelji, no komunikaciju ne predstavlja samo govor, već treba uzeti u obzir i misli, osjećaje i ponašanja. Djetetu nije dovoljno samo govoriti što treba raditi, nego mu to treba primjerom pokazati. Poruke koje upućujemo djeci mogu biti uvažavajuće, umirujuće, tople (tzv. «ja» poruke koje izražavaju vlastite osjećaje i želje), ali i prijeteće, optužujuće, omalovažavajuće, hladne (tzv. «ti» poruke koje se doživljavaju kao napad i pridonose stvaranju loše slike o sebi kod djeteta). U komunikaciji je važno i slušati, jer govorom djecu poučavamo, a slušanjem ih uvažavamo. Pažljivim slušanjem djeci se omogućava da izraze svoje osjećaje, potrebe i želje. U nekim obiteljima prevladava komunikacijska zagušljivost, tj. nitko nikoga ne sluša, a svi drže duge monologe. Posljedica je da djeca, osobito u vrijeme puberteta, prestaju razgovarati i povjeravati se roditeljima te postaju podložna različitim utjecajima vršnjaka jer ih roditelji nisu znali saslušati. Obzirom da je umijeće razgovora (s djecom) moguće i potrebno učiti, roditeljima je ponuđen niz preporuka za razgovor s djecom.

Predavanje je nazočne roditelje potaknulo na razmišljanje o osobnim iskustvima i dilemama tako da se razvila duga diskusija o načinima razgovora s djetetom ovisno o njegovom uzrastu i specifičnim situacijama, primjerice kada dijete promijeni svoje ponašanje, kada je izloženo prijetnjama/ruganjima druge djece, kada je agresivno ili laže. Brojne su dileme i pitanja roditelja, ali su se usuglasili sa potrebom stalnog učenja o roditeljstvu i tezom da nema savršenog roditelja već trebamo težiti tome da budemo dovoljno dobri roditelji. Predložene su i nove teme za slična predavanja i radionice, a neke od njih su «Kako biti dobar otac», «Suradnja odgojitelja i roditelja u odgoju djece», «Agresivno ponašanje djece u predškolskoj dobi» i sl.