U srijedu, 10. svibnja  2017.  gošća Knjižnice i čitaonice „Fran Galović“ Koprivnica bila je Janja Kovač, mlada kustosica etnografskih zbirki u Muzeju Međimurja Čakovec, magistra etnologije i kulturne antropologije te magistra južnoslavenskih jezika i književnosti.  Ona je za koprivničku publiku održala  predavanje „Rijeka Drava kao mjesto odvijanja radnje mitoloških predaja i mitskih bića“.

Drava, Drabos, Draus različiti su nazivi rijeke koja prolazi kroz nekoliko država i obilježava život onih koji uz nju žive, pa tako i u koprivničkom kraju. Naziv dolazi od riječi „dravati“, što znači  trčati, odnosno Drava je zbog svoje ćudi “rijeka koja trči“.

Predavačica je upoznala prisutne s mitologijom rijeke Drave kao dijelom mitologije Europske Amazone. Radi se o uvriježenom nazivu za zaštićeni, prvi svjetski UNESCO-v prekogranični rezervat biosfere u području Mure, Drave i Dunava. 

Život uz Dravu, posebice onaj vezan uz mlinarstvo, zlatarstvo i splavarstvo,  izvor je priča o  čudesnim riječnim bićima koje su do danas utkane u usmenu predaju. Obale rijeke Drave mjesta su na kojima obitavaju mitska bića Perun, koji simbolizira svijet živih i Veles, koji simbolizira svijet mrtvih. U pričama o rijeci Drave pojavljuju se niz drugih mitskih likova. Vodenjak je najvjerojatnije kao mitski lik nastao degradacijom poganskog božanstva Vodnika, Vod(j)ana, Vodena, Vodina, Vodne, Velesa. On je otac riječnih vila (Rusalki), a od jeseni do Jurjeva živi u vodi, ljeti u šumama (“… star je i nakazan, ali nadljudske snage, zelen, sav obrastao u mahovinu i dugu dlaku, užarenih očiju i sa šapama ili granjem umjesto ruku.”).  Gospodar je voda: može prizvati kišu, a obitava u staklenim dvorima gdje mu služe oni koje je utopio. U nekim pričama personifikacija je vraga (. „ …med kameni je bil vodenjak. (…) Mlinar je jempot na mesec moral ostajti svojo čer prek noči v mljino. Vjutro je došel (mlinar) i hapili so se delati dalje”,   prema zabilježenom kazivanju Terezije Rusak iz Donja Dubrava, 1938). Tu je i vodomar, začarani zmaj koji vreba i napada neoprezne, one koji se kupaju poslije Sunčeva zalaska, kao i grešne. Orkul, vodena dlakava grdosija noću presreće putnike i od njih traži ribu za jesti.  Morana živi u rijeci Muri (Muroš), a personifikacija je murskih djevojaka (lijepe, podmukle, vuku muškarce na dno rijeke). Mokoš je zlo, mitsko biće koje živi u močvari. Pozoj je zmaj koji nastaje u mulju od riba, žaba ili zmije koju nitko nije vidio, ujedno je čuvar vode i podzemnih tokova. Evo i slikovitog opisa pozoja, šarkanja: “ … strašni, troglavi, sedmoglavi, deveteroglavi ili dvanaestoglavi zmaj izuzetne snage, velikih munjevitih očiju (koje otvara kad spava, a zatvara kad bdije) usađenih u glavu s tvrdom krijestom, magarećim ušima i šiljastim zubima u oštrom kljunu iz kojeg se širi smrdljivi zadah, otrovne krvi u zelenom gušterskom tijelu koje se u letu prelijeva duginim bojama, medvjeđih šapa, zmijskog repa i orlovih ili paunovih krila … ”. Oanes je pak riba čovjek
koja je ljudima dala znanje, ujedno simbol vode, plodnosti, života, rođenja i mudrosti. U pretkršćanstvu predstavlja Mjesečev znak, biće podzemnog božanskog svijeta.

Janja Kovač je na primjerima ukazala kako suvremeni toponimi ili nazivi pojedinih mjesta uz Dravu dolaze upravo iz prastare mitologije naših predaka. Voda je naročito zastupljen motiv u usmenoj predaji Međimurja. Zaključila je kako su priče o mitskim bićima rijeke Drave neodvojivo vezane uz svakodnevni život ljudi ovisnih o vodi i/ili rijeci i odražvaju njihovo (staho)poštovanja prema rijeci. U pričama koje su se zadržale do danas prisutna su pretkršćanska vjerovanja i svjetonazori, što svjedoči o povijesti našeg dugog trajanja na ovim prostorima.  Vrlo je važno čuvati od zaborava staroslavensku mitologiju rijek