U izlozima Knjižnice i čitaonice „Fran Galović“ Koprivnica od 21.10. do 10.11.2009. postavljena je izložba pod nazivom „Sin of Podravin – sve o Paji“ povodom 70. rođendana našeg zavičajnog autora i jednog od najznačajnijih hrvatskih književnika Paje Kanižaja. Izložba se sastoji od portreta Paje Kanižaja – radova Zlatka Kauzlarića-Atača, Mersada Berbera i Josipa Turkovića, Pajine biste – rad Stipe Sikirice, dvije drvene skulpture Voje Radoičića, te originala ilustracija iz nekih od Pajinih knjiga, čiji su autori Ivan Generalić, Ivan Lacković, Ivan Rabuzin, Zlatko Kauzlarić-Atač, Ivica Antolčić i Oto Reisinger. Uz izvorna likovna umjetnička djela, izložene su i Pajine knjige, te njihovi prijevodi na češki, slovački i njemački jezik. Uz izuzetak nekoliko knjiga iz knjižničnog fonda, sve ostali izlošci potječu iz Pajinih umjetničkih zbirki. U javnosti je malo znano da je Pajo i autor nagrađenih fotografija, od koje su pod nazivom „Pajo Škljoco“ izložene tri od njih. Tu su i crteži koje su djeca nacrtala za Paju. Izložba je postavljena u suradnji s Muzejom grada Koprivnice, koji je pripomogao u tehničkom postavljanju izložbe. Može se razgledati do 10. studenoga, kada će se uz Dan grada Koprivnice održati promocija nove knjige Paje Kanižaja «Ebigrami a forizmi».

Pajo (Pavao) Kanižaj rodio se u Đelekovcu, selu pored Koprivnice 22. srpnja 1939. godine. U svim svojim autobiografijama voli istaći kako mu je Đelekovec rodno selo, a Koprivnica rodni grad u koji je doselio kad je imao pet godina. Nakon završene osnovne škole i gimnazije seli u Zagreb, gdje završava Filozofski fakultet, a tamo živi i danas. . U svom plodnom životu bio je glavni urednik satiričko-humorističkih časopisa Paradoks i Žalac, te je uređivao humor u Studentskom listu, Vjesniku i Večernjem listu, a na Hrvatskoj televiziji uređivao je zabavne emisije, humorističke i serije za djecu. Bio je i urednik umjetničkog programa. Humoristički i satirički tekstovi prevođeni su mu na njemački, talijanski, ruski, poljski, češki, mađarski, bugarski, albanski, slovenski, makedonski i ponajviše slovački jezik.

Zgodno je izdvojiti jedan citat iz pogovora Jože Skoka u Kanižajevoj knjizi „I onda neš pil“:
„Za razliku od svojih kajkavskih pjesničkih suvremenika, ali i prethodnika koji su svoj identitet potražili u potrazi za neistrošenim riječima pa se koriste najčešće zavičajnim idiomima kao ekskluzivnim lingvističkim ishodištem i uporištem, Kanižaj se nije libio opredijeliti za potrošni jezični materijal koji je znatno pridonio čitkosti, pitkosti i komunikativnosti njegove kajkavske lirike koja svojom ležernom ritmičkom strukturom i jednostavnom formom osvaja čitatelje.“