Vedrana je nastavnica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi “Fran Koncelak” Drnje. Rođena je u Klisu, a u Splitu je pohađala sportsku gimnaziju. Uspješno je trenirala atletiku, ali ljubav prema književnosti je prevagnula pa odlazi u Zagreb na Filozofski fakultet. Tijekom studija je upoznala supruga Josipa s kojim se seli u Koprivnicu. Roditelji su dviju desetomjesečnih blizanki Tese i Bele. Osim u njima, uživa u čitanju, putovanjima te posjetima Zagrebu i Splitu.

Utječu li knjige na ostale sfere vašeg života poput posla, odnosa s ljudima i slično?

Knjige čine srž mog nastavničkog posla i one su jedan od razloga zašto ga toliko volim. Čitam lektire da bih ih analizirala s djecom, stručnu literaturu da bih bolje razumjela djecu i sebi za dušu da bih postala boljom, u svakom smislu. Čitanjem sam temeljitije upoznala sebe, svoje bližnje i svijet oko sebe. Rekla bih i da sam razvila istančaniju empatiju, prihvaćajući likove, bolje razumijem stvarne ljude koje možda ne bih. Čitanje je utjecalo na sve aspekte mog bića, od odnosa prema poslu, kolegama i djeci pa sve do stavova o ljubavi, prijateljstvu i odnosima u obitelji. Književnost raskrinkava, ogoljuje, tjera da se propitujemo i budemo iskreni prema sebi i drugima. Parafrazirat ću omiljeni Cankarev citat i reći da je književnost, baš poput srca, pravedan sudac koji ne zna za sitnice.

Zašto Vam je čitanje važno?

Čitanje je moj omiljeni hobi, aktivnost koju možete raditi uvijek i svugdje, ne zahtijeva društvo i čini vas neovisnima o drugima. Čitanje ne zna za samoću, samo za maštanje u tišini. Uživam sjediti sama, ispijati kavu i čitati neku knjigu. Volim pobjeći iz svog svijeta i provesti neko vrijeme u tuđima, gledajući na događaje očima drugih. Čitajući, svim osjetilima uronim u tekst i imam osjećaj da sam jedan od likova, da s njima dišem, suosjećam i prolazim sve ono što prolaze i oni. Sve ono najvažnije što sam naučila o životu, pročitala sam u knjigama: “Životinjska farma” naučila me kako funkcionira svaki društveni poredak, o bolnim obiteljskim odnosima učila sam u “Preobrazbi” i “Hamletu”, a junakinje poput Ane, Emme i Nore naučile su me tome kako brak ne(bi) trebao izgledati.

Da o čitanju ne bih samo teoretizirala, iznijet ću neke svoje preporuke za sve koji vole čitati. Moj nadraži roman je “Vodoriga”, roman prvijenac Andrewa Davidsona. Od stranih romana preporučila bih “Goniča zmajeva”, “Norvešku šumu”, “Ahilejevu pjesmu”, “Purpurni hibiskus”, “Nepodnošljivu lakoću postojanja”, “Otmjenost ježa”, “Plavetnilo”, “Povijest pčela”, “Augusta”, “Stonera”  i roman “Čovjek zvani Ove”. Od domaćih autora svidjeli su mi se romani “Črna mati zemla”, “Divljakuša”, “Vice versa”, “Susjeda”, “Divlje guske”, “Fališ mi”, “Rastanci” i roman “Ciganin, al najljepši”.

Kako pronalazite vremena za čitanje uz dvije male bebe?

Vremena uz dvije bebe jako je malo, pa je, uz neke moje dnevne rituale, nastradalo i čitanje. Međutim, ne bunim se, roditeljstvo je stanje potpune opčinjenosti i sve što mu je prethodilo postalo je manje važno. Fascinantno je kako ta mala bića, koja do prije nekoliko mjeseci nisu ni postojala, postanu vaš cijeli svijet. Suprug ravnopravno sudjeluje u odgoju i brizi za njih pa mi to omogućava ukrasti koji trenutak za sebe i posvetiti ga čitanju. Jako mi se sviđa citat Vedrane Rudan koja je napisala da je znala koliko će voljeti svoju djecu, nikad ih ne bi rodila. Taj pomalo paradoksalan iskaz sažima u sebi bit majčinstva.

Pokušavate li motivirati svoje učenike na čitanje?

Naravno, mislim da je čitanje jedna od najvažnijih kompetencija koju djeci usađujemo u osnovnoj školi. Ako ih naučimo čitati na način da zamišljaju pročitano, kritički vrednuju i izvuku zaključke iz knjiga, pokazali smo im vještine koje će im kasnije koristiti u svim aspektima života. Za čitanje je ključna motivacija koja treba biti povezana s dječjim interesima i prilagođena njihovu uzrastu. Često s učenicima imam uvodne lektirne sate tijekom kojih koristim različite metode motiviranja: kažem im određene pikanterije iz knjige, pročitam dio zanimljivog ulomka, postavim detektivski zadatak na koji će moći odgovoriti tek nakon čitanja, na temelju naslovnice romana trebaju pogoditi radnju itd.

Kako učenici prihvaćaju lektire koje su im zadane?

Ovisi koje su knjige u pitanju, no ne bih rekla da su nezainteresirani za čitanje. Otkad se djecu oslobodilo pisanja dnevnika čitanja i stavilo fokus na njihov doživljaj djela, mislim da se sve promijenilo nabolje. Danas učenici imaju zanimljive obrade lektire koje nestrpljivo iščekuju, pa se tako u školu nose predmeti iz knjige pomoću kojih prepričavaju radnju, rade se glumačke interpretacije i kazališne predstave, igraju se društvene igre s tematikom iz romana te organiziraju suđenja. I dalje postoje djela koja bih djeci rado zamijenila primjerenijima, no svjesna sam da je teško pronaći balans između klasika koji se čitaju generacijama i moderne literature.

Postoji li knjiga koja Vam je promijenila život?

Knjiga koja je imala ključan utjecaj na mene je Marinkovićev “Kiklop”, koji i danas smatram najboljim hrvatskim romanom. Čitajući ga u srednjoj školi, odlučila sam da je čitanje ono čime se u životu želim baviti. Maestralna ideja i izvedba romana o ratu koji dehumanizira i proždire ljude kao kiklop fascinirala me do te mjere da je odredila moje buduće zanimanje. Iako dijelim mišljenje struke da je Krleža najbolje što je iznjedrila hrvatska književnost, titulu za najbolji roman ipak bih dodijelila Marinkoviću.

Koje usluge, osim posudbe knjiga, koristite u knjižnici?

Veselim se što će moje curice ubrzo moći razumjeti slikovnice pa ćemo se rado pridružiti čitanjima za bebe i raznim radionicama. Prije sam često posjećivala književne susrete i TedX govore, te se nadam da ćemo uskoro opet svi moći uživati u njima. U ovo vrijeme zatvaranja gotovo svega, knjižnica mi je ostala oaza starog i normalnog, mjesto na koje sam uvijek rado navraćala posjetiti naše drage knjižničare i izmijeniti s njima koju toplu riječ i preporuku za knjigu. Redovito koristim i uslugu rezervacije knjiga koja izvrsno funkcionira i lako se dolazi do novijih ili traženijih naslova.