Ono što pak Knausgaarda u startu izdvaja od trenda ispovjedne i autobiografske literature (uz provokativan i ironičan naslov) jest tendencija da samog sebe prikaže antipatičnim. U ispovjednoj literaturi brutalna razotkrivanja, i pozicioniranja pisca kao anti-junaka, najčešće kroz ispovjedno čišćenje, vrlo su česta, gotovo pa klišej. Ali nema autora koji će se, usprkos svojim nedostacima i slabostima, prikazati običnim, neadekvatnim, i antipatičnim. Knausgaard je tu posve otvoren. Priznaje da mu socijaliziranje ništa ne znači, da s ljudima nikada ne govori ono što misli; da se pretvara da ga zanima ono o čemu govore, da se pretvara da se slaže s njima. Osim u slučaju kada popije. A tada pretjera na drugu stranu, ponaša se agresivno i idiotski, ponekad i opasno. (Dragan Jurak)
“Bašta sljezove boje” simbolično je poslijeratno djelo pisca Branka Ćopića. Podijeljeno je u dvije cjeline: “Jutra plavog sljeza” i “Dani crvenog sljeza“, čije boje plava i crvena predstavljaju raspoloženje tih životnih razdoblja. Djelo je posvećeno Ziji Dizdareviću, Brankovom dobrom prijatelju iz djetinjstva, koji je nastradao u logoru Jasenovac. Poučen ratnim sukobima, Ćopić se u zreloj dobi svog književnog stvaralaštva povlači u najsigurniji kutak svoje duše i pronalazi utjehu u uspomenama iz djetinjstva, što saznajemo iz uvoda “Pismo Ziji”, vrlo bitnom dijelu knjige.
Ovo djelo, koje kritičari danas svrstavaju u temelje moderne književnosti priča je o kolonijalnoj Africi, o tami ugnjetavanja i pljačke kako ih je Conrad upoznao za kratkog boravka na rijeci Kongo. Kroz sadržaj romana vodi nas lik starog pomorca Marlowa koji prijateljima okupljenima na palubi broda u Engleskoj pripovijeda o svojim doživljajima.
U romanu Divlje guske Julijane Adamović ništa nije onako kako se na prvi i drugi pogled čini. Očevi i majke nisu samo brižni roditelji koji podižu svoju djecu, djedovi i bake nisu samo toplo krilo u kojem se unučice gnijezde uz biblijske priče, guske nisu tek pernate predstavnice idiličnog seoskog ambijenta, a ni djevojčice koje nose priču nisu baš najtočnija, očekivana verzija sebe.
„Pod muškim kišobranom“, sa unutrašnjim podnaslovom koji objašnjava sadržaj: „Feljton – basna – satira – aforizam – intervju – polemika – govor (1958-1986)“ nalazi se nekoliko izuzetnih tekstova, u kojima Vesna Parun govori o svom/našem svijetu, bez velova i ograda, direktono i mudro, gotovo vidovito. Naročito je značajno to njeno insistiranje na vezi život – poezija. (Miljenko Jergović)
Tu smo za vas! Kvalitetnim i odgovornim radom želimo vam biti na usluzi.