Čitati sa snagom. Gdjekad čitati s većom snagom od one kakvom se priprema rukopis koji čitaš. Čitati s čežnjom, strašću, pažnjom i neumoljivo…Čitati na život i smrt, jer je to najveći dar čovjeku. Promisli da samo čovjek čita. Sandor Marai

PRVI DIO – PONUDA KOJA SE NE ODBIJA
Na početku imam potrebu pojasniti zašto je poziv od moje knjižnice da postanem ambasadoricom čitanja za mene bila ponuda koja se ne odbija.

U vrijeme kad se bližio kraj mojeg srednjoškolskog obrazovanja, suočena s odlukom o budućem zanimanju, imala sam više sreće nego pameti. Umjesto samo glavu, uvelike sam upotrijebila srce da bih odabrala što ću studirati. Moj je odabir kod tate izazvao zgražanje, kod mame razočaranje, a kod moje nastavnice matematike i jedno i drugo. Kroz cijelo školovanje predavali su mi sjajni matematičari, tako da sam s guštom vježbala zadatke i kontala matematičke probleme. Stoga je bilo logično i neminovno da se moja zadnja profa iz matematike nemalo i neugodno iznenadi kad sam objavila želju da studiram komparativnu književnost i engleski jezik. To je bilo zapravo s moje strane još jedno odugovlačenje s odabirom onoga što ću u životu raditi, od čega ću živjeti. Jedino u što sam bila tada potpuno sigurna bilo je da se ne želim udubljivati u pravo, ekonomiju ili vanjsku trgovinu, (kako su očekivali ljudi oko mene) nego da želim još koju godinu „biti prisiljena“ čitati i baviti se jezikom, poezijom, pričama i piscima.

Hoću reći, nisam ja baš eto odabrala prosvjetu, više je ona odabrala mene, i iskreno, ozbiljno sam joj se opirala kroz pokušaje da se bavim novinarstvom, turizmom, bila sam čak i dobro plaćena poslovna tajnica, smišljala kako ću otvoriti dućan. Ipak, onaj osnovni poriv, ono nešto vezano uz riječ, vodilo me je nazad u školu.

Danas je, kako se meni čini, sam naziv „prosvjeta“ posve anakron i deplasiran. Obrazujući mlade za njihovo buduće zanimanje ili daljnje školovanje, nemam nimalo zablude oko toga koliko ih doista prosvjećujem. Uvelike, moji su učenici itekako prosvijetlili mene. Ispalo je eto, tek da podučavam djecu stranom jeziku, engleskom. Srećom, to nije previše omražen predmet ali nažalost, svatko misli da ga zna. Iskreno, dopalo me da se od prvog dana osjećam pomalo frustrirano u svom poslu. Čak i u snovima, naime, dolazi mi onaj drugi moj predmet u raznim oblicima kao nešto pomalo odgurnuto u stranu, jer naime, književnost je moja prva i najveća ljubav, bila i ostala. I što će onda biti logičnije od moga pristupa podučavanju, mojega glavnog obilježja, misije koju se strastveno trudim obrazložiti pred svim svojim đacima, onoga što se prelijeva prema njima iz nutrine moga bića? Kako ću drugačije braniti svoj predmet nego „tlačiti“ djecu čitanjem?

Bojim se da sam zgrozila mnoge koji još dosad nisu odustali od čitanja ovoga napisa. Dopustite da se obranim, jer moje „tlačenje“ mladih čitanjem je doista vrlo nježno. Kako naime učenike u najbuntovnijem životnom dobu uvjeriti da bi trebali uzeti u ruke knjižicu zvanu „English reader“, koja je možda prva knjiga na engleskome jeziku koju su vidjeli u životu, i time ih okolo naokolo pokušati pridobiti za čitanje svega i svačega, od novina do znanstvenih članaka, od recepata do SF romana? I sve to dok istovremeno svi osjećamo i znamo kako učenici vole čitati općenito, i na svom materinskom jeziku.

E tu postoji nekoliko „caka“ recimo da mi je to draža riječ od „pravila“. Prva caka je ta da si čitači mogu sami odabrati što će pročitati. Sloboda izbora prvo je i osnovno pravilo kojega se držim. To znači doslovno potjerati učenika u knjižnicu, objasniti mu gdje se nalaze knjižice na engleskom (bude tu svakojakih izmotavanja), ali ostaviti mu da sam odabere naslov. Pristajem na mnoge kompromise, pa tako i na čitanje tekstova izvan okvira onoga što se naziva „lijepa književnost“. Mislim da nema smisla čitati nešto što te ne zanima. Nećemo napraviti od čovjeka čitača ako ga silimo čitati nešto što mu ne stvara barem kakvu takvu ugodu, ili mu ne golica maštu, ili mu ne pobuđuje strast.
I to je razlog zašto je biti ambasadorom čitanja, ponuda koja se ne odbija, i veliko priznanje i čast.

Druge i ostale „cake“ u koje vjerujem jer su dokazani kroz određena istraživanja opisat ću u drugome dijelu.

DRUGI DIO – ZLATOKOSINO PRAVILO

U prvome sam dijelu pojasnila prvo načelo kojim se rukovodim da bih nagovorila mlade s kojima radim, da pokušaju čitati prilagođene tekstove književnih i drugih djela na engleskome jeziku. Sada ću opisati drugo načelo koje je jednako važno kao i prvo. Ta druga „caka“ može se lakše shvatiti ako se prisjetimo lijepe Zlatokosine priče o kušanju kaše. Sjećate se, Zlatokosa je prvo probala iz jedne zdjelice, potom iz druge i na koncu iz treće. Prva kaša bila je prevruća, druga prehladna, dok je treća bila baš potaman. I slično je kod Zlatokose bilo i sa stolcima i krevetićem. Zlatokosa je znatiželjna i iskušava stvari i svijet oko sebe. Takvi su i čitači.

Kod odabira literature kojoj dajemo šansu, mi isprobavamo i pokušavamo, i dogodi se da nam jedna knjiga bude preteška, druga prelagana, a treća baš potaman. No poneki put, tek deseta odabrana knjiga bude potaman. To znamo svi iz vlastitog iskustva, kad nam se dogodilo da smo morali čitati nešto za lektiru, što nije bilo za naš uzrast, za što smo bili nedorasli ili nedovoljno zreli u raznim pogledima.

Za učenje stranog jezika kroz čitanje pak, nužno je da tekst koji smo krenuli čitati bude primjeren našem stupnju razumijevanja i da obuhvaća onaj vokabular koji smo svladali. Pa ipak, da bi čitanje bilo korisno, u tekstu treba biti i poneka nova riječ. Istraživanja koja se provode u više zemalja došla su do upravo ovakve spoznaje, a to je da na jednoj stranici knjige koju čitamo na stranom jeziku, ne bi trebalo biti više od pet novih i nepoznatih riječi. Ako ih ima više, knjiga je za nas preteška i trebamo odabrati lakšu, tj. onu nižeg stupnja. Ako je pak prelagana, nećemo naučiti niti jednu novu riječ, no ipak ćemo steći određenu korist. Ta korist sastoji se u obnavljanju i prisjećanju riječi koje već poznajemo i koje čitajući trajno pamtimo.

A sada riječ dvije o spomenutim istraživanjima. Dosad su provedena istraživanja o utjecaju čitanja iz užitka (reading for pleasure), koliko je meni poznato, u Gruziji, Japanu, Koreji, Indiji i Maleziji. Sigurna sam da ih je bilo još, za koje ja ne znam. Zapanjujuće je da su u svima njima došli do sličnih rezultata. Podijelili bi grupe studenata ili učenika kojima je engleski strani jezik kojega uče u dvije skupine. Jedna bi uvijek bila eksperimentalna skupina koju su instruirali da čitaju knjige po osobnom odabiru i na prikladnom stupnju težine. Druga skupina bi učila strani jezik kao i eksperimentalna, no bez čitanja dodatnih tekstova ili knjiga. Vremenski period pokusa varirao je od osam tjedana do šest mjeseci. Testirali bi poznavanje engleskog jezika kod ispitanika na početku tog perioda i na kraju te uspoređivali njihovo napredovanje. Uvijek se došlo do sličnih rezultata. Naime, eksperimentalna skupina učenika uvijek bi postizala bolje rezultate na testovima uobičajenih jezičnih vještina od kontrolne skupine. Zaključak je – čitanje daje očigledne blagodati i pomaže kod svladavanja stranog jezika. Ono što eksperiment nije uspio otkriti je uzrok ovakvim pokazateljima. Pitanje zašto čitači lakše, brže i bolje nauče strani jezik, u ovom slučaju engleski, još nije uvijek razjašnjeno. Njime se bave razni stručnjaci, od lingvista do neuroznanstvenika, no pravi mehanizmi koji povezuju čitanje i učenje jezika nisu do kraja rasvijetljeni. Ipak, svi, čak i mi koji se ne bavimo znanošću nego praksom u razredu, jasno osjećamo i vidimo da je to tako. Čitanje pomaže kod učenja jezika, kako stranog, tako i materinskog i to je jedna divna ali i istovremeno zabrinjavajuća činjenica.

Čitanje je zadivljujuća, ali samo naoko jednostavna aktivnost za većinu nas koji znamo čitati, i lako je dostupna. Zabrinjavajuća je stoga što je jezičarima svih vrsta postalo jasno da se nešto događa u zadnje vrijeme, unazad nekoliko godina, da djeca imaju sve više poteškoća s čitanjem, više za čitanje nemaju strpljenja ni volje, a uz to paralelno, sve se teže izražavaju. Sklapanje obične suvisle rečenice postaje visoki zahtjev. Komunikacija se prebacuje u digitalnu sferu u kojoj rečenica kakvu poznajemo iz knjiga hipotetski nije više osnovno sredstvo razmjene misli.

Moja prognoza je sljedeća. U budućnosti, sve će se više produbljivati razlike između ljudi prema tome jesu li čitači ili nisu. Jedni će napredovati u spoznajnom i akademskom smislu, dok drugi neće, nego će zaostajati u mogućnostima i prilikama koje im se mogu pružiti. I to bi bilo u redu, ne mogu svi ljudi biti znanstvenici, književnici i akademski obrazovani građani. Netko mora i popravljati vodovod ili auto i za to mu treba biti dobar čitač uputa. Problem je u tome što će se događati da sve više onih koji teže visokom obrazovanju, istovremeno ne teže i tome da obrazovanje steknu uvidom u smisao, osjećam za širinu i uz svladane čitalačke kompetencije, pa bi se moglo dogoditi površno, plošno i pojednostavljeno poznavanje uskih područja – i ono što je najopasnije – otvaraju se velike mogućnosti za manipulacije s informacijama, činjenicama i idejama. Zaostajanje u čitanju može dovesti do zaostajanja u stjecanju znanja i vještina, a ono može biti itekako opasno, ne samo za pojedinca, nego i za društvo kao cjelinu.

Završavam ovaj dio s citatom Roalda Dahla:

“I have a passion for teaching kids to become readers, to become comfortable with a book, not daunted. Books shouldn’t be daunting, they should be funny, exciting and wonderful; and learning to be a reader gives a terrific advantage.”

„Moja je strast podučavati djecu da postanu čitači, da im postane ugodno u društvu knjige, a ne zastrašujuće. Knjige ne bi smjele biti zastrašujuće nego zabavne, uzbudljive i divne; a učenje da se postane čitač daje nam fantastičnu prednost.“

Priredila: Tatjana Kolarić