zacijelo je najpoznatiji podravski pjesnik. Rodio se u Peterancu nedaleko Koprivnice,
20.VII 1887. Nakon završene gimnazije u Zagrebu marljivo studira i diplomira hrvatski jezik i književnost te klasičnu filologiju. Nakon završetka vojne obveze radio je godinu dana (1913.-1914.) na zagrebačkoj II. realnoj gimnaziji.
U jedanaest intenzivnih godina stvaranja (od 1903.- 1914.) napisao je mnogo radova iz svih književnih vrsta, što ga svrstava među najsvestranije i najplodnije mlađe pisce druge generacije hrvatske moderne. Mobiliziran je početkom 1914. i ujesen, 26.X poginuo od zalutalog metka u Radenkovićima na mačvanskom bojištu.
Svi njegovi tekstovi objavljeni su mnogo godina kasnije u deset opsežnih knjiga «Sabranih djela», u redakciji njegova prijatelja, prof. Julija Benešića. Kruna Galovićevog poetskog stvaralaštva je nedovršena zbirka pjesama « Z mojih bregov» posthumno objavljena prvi put u Krležinoj «Književnoj republici» 1925. Pisane kajkavštinom njegova sela Peteranca ove pjesme slave rodnu podravsku grudu, «gorice», mirise, boje i jednostavnost ljudi odanih zemlji. Pjesme označavaju preporod hrvatske dijalektalne poezije 20.st. što je prepoznato kako od strane kritičara tako i od čitalačke publike.

Rekli su o Galoviću:
Božica Jelušić, književnica
«Fran Galović, zapravo, često je uspoređivan s kometom, koja zasja i ugasi se, ali se dugo govori o njezinom sjajnom prolazu iznad ljudskih glava. Živio je kratko, svega 28 godina, no književnost je shvaćao više nego ozbiljno, o čemu svjedoči velik broj ispisanih stranica u njegovoj ostavštini. Bio je pravi , formirani čovjek od pera, sposoban stvoriti književni lik, postići dramsku napetost, iznjedriti neponovljivu pjesničku sliku. Pisao je pripovijetke, drame, štokavske i kajkavske pjesme, prikaze i kritike. Kao znalac stranih jezika bavio se prevođenjem. Pamte ga kao sistematčna, marljiva i povučena mladića koji je težio samoći, estetici, klasičnim građanskim vrijednostima, ali podjednako tako i strastvenoj potrazi za onostranim utočištima i mističnim znakovima.»

Miroslav Vaupotić, sveučilišni profesor, književni kritičar, povjesničar književnosti
«Onaj autentični Galović, kakvog ga ponajprije doživljavamo i u njegovu životu i u njegovu djelu, jest bitno osjećajni, elegični pjesnik jesenskog umiranja i opsesivne odanosti smrti, autor je one dječački čudne posljedne rečenice napisane dr. Milanu Ogrizoviću dvadeset i četiri sata prije smrti (25.X 1914.): «Sunce je , nedjelja i divno, toplo jutro. Čovjek bi čisto želio umrijeti u ovako sunčan dan.»
Galovićevo djelo ostalo je u cjelini nedovršeno – još jedan torzo rano presječenog talenta, ali najboljim svojim ostvarenjima, ponajprije elegičnom kantilenom Z mojih bregov, ono uz Krležine Balade Petrice Kerempuha označava najveći domet muzike kajkavske pjesničke riječi.»

GALOVIĆEVA JESEN
www.galoviceva-jesen.com